Puna istorija, filozofija, neuropsihološka osnova i praktični vodič za svakodnevno stvaranje kroz igru, smijeh i simboličke radnje.
Simoron je sistem unutrašnje transformacije nastao u kasnim 1980-im godinama u tadašnjem Sovjetskom Savezu kao duhovna i psihološka reakcija na represiju, kolektivnu neslobodu i emocionalnu paralizu stanovništva. Osnivači, Pjotr i Petra Burlan, psiholozi iz Kijeva, prepoznali su da su ljudi ušli u stanje „psihološkog zombija“ – sputani rutinom, socijalnim pravilima i egom. Umjesto standardne terapije, ponudili su – igru. Ne bilo kakvu igru, već ritualnu, apsurdnu, paradoksalnu igru koja zaobilazi mehanizme kontrole i aktivira dublje slojeve psihe.
Cilj Simorona nije bio da se stvarnost objasni, već da se s njom pleše. Ako je stvarnost glina, onda Simoron nudi oblikovanje kroz simbol, smijeh i ponašanje kao da. Umjesto da čekaš znakove, ti ih izmišljaš. Umjesto da se baviš analizom problema, ponašaš se kao da već živiš rješenje. Podsvijest ne poznaje šalu – poznaje samo osjećaj. Ako osjećaš radost, sigurnost i igru – ona pretpostavlja da je to istina i mijenja tvoju unutrašnju matricu.
Simoron funkcioniše na principu neuroplastičnosti i emocionalnog uvjerenja. Najnovija istraživanja u oblasti neuroznanosti potvrđuju da mozak ne pravi razliku između stvarnog i zamišljenog – dokle god su uključene jake emocije. Kada izvedeš ritual u kojem slaviš dolazak ljubavi – i osjećaš radost – mozak i tijelo odgovaraju kao da se to zaista događa. Time se mijenja hemija: raste nivo dopamina, serotonina i oksitocina, dok pada kortizol, hormon stresa. To vodi ka tzv. liminalnom stanju – prijelaznom trenutku u kojem staro nije više aktivno, a novo još nije formirano – i upravo tada Simoron djeluje najmoćnije.
Pjotr i Petra Burlan su to znali intuitivno. Njihove prve radionice uključivale su smiješne afirmacije, identitete poput „Car Slatkih Ishoda“, dijaloge s ogledalima, metafizičke pasoše i izmišljene diplomate iz paralelnih univerzuma. Njihova praksa se širila kao virus radosti – ljudi su mijenjali poslove, privlačili partnere, iscjeljivali odnose, mijenjali unutrašnje stanje – ne analizom, već igrom.
Njihov rad preuzeo je i dalje razvio Pavel Dolokhov – energijski šaman apsurda. Njegove metode išle su dublje u promjenu identiteta. Smatrao je da se stvarnost ponaša kao energetsko ogledalo: „Ne dobijamo ono što želimo, već ono što emitujemo.“ Na njegovim radionicama učesnici su dobijali nova imena („Munjeviti Hrizantem Vrtložne Slobode“), hodali unazad, govorili izmišljenim jezicima i komunicirali s predmetima kao da su živa bića. Cilj nije bio ludilo – već dekonstrukcija linearnog identiteta, oslobađanje iz ega i ulazak u stanje metafizičke igre.
Vadim Gurangov, treći ključni učitelj, dodao je učenja o vibraciji. On je razvio metode gdje smijeh postaje forma meditacije, gdje afirmacija ne služi da uvjeriš um, već da zaobiđeš logički filter. Njegove tehnike uključivale su kontemplaciju nad apsurdnim pojmovima („Džepna vječnost“, „Nebulozna harmonija“), igre samopredaje („Sada sam samo pjesma u grudima Svemira“) i rituale unutrašnjeg hlađenja konflikta kroz dijalog s vlastitim sjenama.
Danas, savremena psihologija počinje shvatati ono što su Simoronisti znali već decenijama. Kognitivni sistem mozga može se prevariti – u korist čovjeka. Istraživanja Instituta HeartMath pokazuju da srčani ritmovi utiču na rezonancu moždanih talasa, te da stanje zahvalnosti i radosti utiče na percepciju stvarnosti i fizičko zdravlje. Smijeh oslobađa endorfine, aktivira frontalni korteks i smanjuje aktivaciju amigdale (centar za strah). Simoron koristi sve to svjesno: smijeh kao alat, igra kao ritual, apsurd kao energetski kod za promjenu.
Primjeri praksi:
„Letenje na metli“: uzima se metla ili bilo kakav simbolički predmet. Osoba pravi tri kruga po sobi vičući: „Odlećem od problema, ulijećem u radost!“
„Pasoš sreće“: pravi se imaginacioni pasoš gdje osoba sebi daje titulu poput „Grofica Brzih Ishoda“, upisuju se zemlje blagostanja (Radostanija, Novčanikistan, Ljubavograd) i nose se u novčaniku.
„Zlatni toalet“: napiše se negativna emocija, stari obrazac ili unutrašnji konflikt na papir. Baci se u WC uz riječi: „Zahvaljujem ti, oslobađam te, zbogom!“
„Smiješne afirmacije“:
„Svemir mi dostavlja poklone brže od ekspresne pošte.“
„Moji problemi bježe kao mačke od usisivača.“
„Novac me traži po mapi kao izgubljeni ljubavnik.“
Dnevna praksa može uključivati:
Predmet dana: svakog dana izaberi običan predmet i dodijeli mu simboličku ulogu (kašika – alat za zagrabljivanje sreće).
Ime dana: ponedjeljak – Dan Pršteće Inspiracije; utorak – Dan Nebulozne Radosti…
Ogledalo: svaki pogled u ogledalo je sastanak s „Direktorom manifestacije“.
Jutarnja poruka sebi: napiši SMS sebi iz budućnosti u kojem se zahvaljuješ na već ostvarenim čudima.
Napredne igre:
„Simoronski interni TV“: zamišljaš da ti je život emisija koja ide uživo – svaki postupak ima publiku, svaki tren je scena.
„Teleportacija uz pomoć kafe“: dok piješ jutarnju kafu, govori: „Sada sjedim u vrtu Novog Realiteta, sunce me miluje, mirisi obilja me okružuju.“
„Ritual s jastukom“: pred spavanje govoriš: „Noćas me snovi treniraju za magiju.“
Završna misao:
Simoron nije alternativa – to je dimenzija. U svijetu opsjednutom dokazima, on traži tvoju igru. U svijetu punom ozbiljnosti, on traži tvoju budalastost. Smijeh je najdublji čin slobode. Ne moraš vjerovati – moraš se igrati. Ne moraš znati – moraš skočiti. A kad to učiniš, stvarnost – ta stara glina – počinje se smijati s tobom i oblikovati u ritmu tvoje radosti.
