Roman unutrašnje metamorfoze, svijet maski i povratak iz iluzije
U djelu koje se smatra njegovim najmonumentalnijim, filozofski najkompleksnijim i duhovno najdubljim, Béla Hamvas nas u „Karnevalu“ uvodi u jedan jedini prostor – unutrašnji svijet čovjeka koji se budi iz zaborava. Taj roman, napisan između 1948. i 1951. godine, u periodu Hamvasove fizičke i intelektualne izolacije, ne predstavlja narativno štivo u klasičnom smislu. On je mapa, alhemijski ritual, hermetički tekst, kabalistički fragment, psihološki dnevnik, i najviše od svega – putovanje kroz beskonačne odraze svijesti zarobljene u igri maski. To nije roman koji se čita radi radnje, to je knjiga koja se upija kao sakralna unutrašnja topografija. Kroz lik Mima, alter ega koji se inkarnira kroz desetine formi, Hamvas prikazuje univerzalno putovanje svakog tragaoca koji je zaboravio ko je – i koji pokušava kroz razotkrivanje, kroz raslojavanje, kroz povratak Tišini, doći do onog što nikada nije nestalo.
Biografski kontekst romana daje njegovoj gustoj simbolici dodatni sloj istine. U trenutku kada piše „Karneval“, Hamvas je već duže vrijeme pod zabranom objavljivanja. Njegova biblioteka – zbirka od preko 10.000 knjiga – uništena je u bombardovanju Budimpešte 1945. godine. U tom postratnom haosu, lišen javne funkcije, marginalizovan, on se povlači u skromnu svakodnevicu: radi kao skladištar u selu Tapolca, preživljava s minimalnim sredstvima, ali njegovo unutrašnje biće doživljava vrhunac duhovne jasnoće. Upravo u tom egzilu nastaje „Karneval“ – kao odgovor duše na dekadenciju vremena, kao izraz slobode koju spoljašnji uslovi ne mogu dotaknuti. Njegova supruga, Karolina Karády, sačuvala je rukopis dok je Hamvas živio tiho i nevidljivo. Ono što je društvo odbacilo kao previše unutrašnje, danas se prepoznaje kao jedno od najvažnijih književnih otkrovenja srednje Evrope.
„Karneval“ ne stoji sam u Hamvasovom opusu. On je istovremeno i središte i zenit njegove misli. U ranijim djelima poput Scientia Sacra, Hamvas postavlja temelje svoje duhovne filozofije – govoreći o svetom znanju koje nije konceptualno, već kontemplativno, o jednoj univerzalnoj istini prisutnoj u svim velikim tradicijama. U Silentium razvija ideju tišine kao preduslova spoznaje, a u Patmos svijet vidi kao apokaliptičko polje na kojem se svjetlo duha mora roditi kroz haos. Filozofija vina je, iako humorna i senzualna, također suštinski tekst o radosti bića i spontanosti, kao ravnoteži asketske introspekcije. Međutim, tek u Karnevalu Hamvas objedinjuje sve te slojeve u jednu unutrašnju liturgiju. Ako su drugi tekstovi teoretski i meditativni, Karneval je istovremeno i iskustveni – roman kao ritual unutrašnjeg umiranja i duhovnog rađanja.
U tom smislu, roman ne funkcioniše kao narativ, već kao simbolički jezik arhetipova. Da bi se čitaocu olakšalo kretanje kroz taj gusti sloj značenja, nužno je razumjeti ključne simbole koji čine njegovu duhovnu mapu. Prvi i osnovni simbol jeste Karneval – metafora svijeta kao pozornice. Karneval označava stanje u kojem su svi identiteti privremeni, fluidni, maskirani. To je svijet u kojem niko nije ono što jeste, već ono što se od njega očekuje da bude. Ali Hamvas ide dublje – karneval nije samo društvena kritika, već ontološki opis postojanja koje se udaljilo od svoje izvornosti. To je kozmička igra zaborava. Lik Mima, kroz kojeg se kreće radnja romana, jeste univerzalni simbol svijesti u potrazi za sobom. Mim nema stalni identitet – on se preobražava, prolazi kroz oblike, imena, epohe. On je tragač, svjedok, ponekad i varalica, prorok, pijanac, ekscentrik. Ali iza svih tih formi, njegova jedina istinska funkcija jeste gubitak i ponovno pronalaženje unutrašnje tišine.
Maska u romanu simbolizira sve uloge koje preuzimamo da bismo izbjegli vlastitu prazninu – zanimanja, uvjerenja, estetske stilove, političke stavove. Maska je obmana, ali i zaštita. Hamvas ne poziva na uništenje maske, već na prozirnost – da znamo da je to što nosimo samo oblik, a ne suština. Tišina se javlja kao konačni cilj. Nije to fizička tišina, već stanje svijesti oslobođene unutrašnje buke. To je mistična dimenzija u kojoj riječi više nisu potrebne jer je istina samorazumljiva. U njoj se više ne traži, ne pita, ne definiše – već se jeste.
Još jedan ključni simbol jeste ogledalo – koje se kroz roman pojavljuje u raznim oblicima. Ogledalo nije samo refleksija – ono postaje sredstvo samospoznaje. Kada Mim pogleda u ogledalo, on ne vidi sebe, već vidi kako sve nestaje. Ogledalo ne pokazuje ko si – već sve ono što nisi. To je ujedno i alhemijsko ogledalo, kroz koje počinje transmutacija. Propadanje, koje je česta tema romana, nije nihilistički koncept. To je stanje u kojem sve forme prestaju da imaju značenje. Tek kada se ego raspadne, počinje otkrivanje. Karneval je slavlje propadanja, jer iz njega dolazi ono što je nerazorivo. Igra je također središnji pojam. Ali ne igra kao razbibriga, već kao svjestan čin učestvovanja u privremenosti. Onaj koji zna da je sve igra – više se ne gubi u ozbiljnosti lažnog. Hamvas ne traži da napustimo svijet, već da igramo budno. I to je njegova verzija duhovnog oslobođenja.
Roman „Karneval“ ima mnoge srodnike u svjetskoj literaturi, ali ni s jednim nije u potpunosti istovjetan. Najbliže mu je možda Faust Johanna Wolfganga von Goethea – jer i Faust prolazi kroz mnoštvo iskušenja, formi i zabluda u potrazi za istinom. Tu je i Zaratustra Friedricha Nietzschea – kao pokušaj filozofskog govora kroz mit, kroz unutrašnje razlaganje ega. U fragmentarnosti toka svijesti, Hamvas se može uporediti s Joyceom (Ulysses), ali bez fascinacije jezikom – Hamvas je radikalno tiši. S Kafkom dijeli osjećaj apsurda i sudbinske izgubljenosti, ali Hamvas nudi izlaz. S Hermanom Hessom dijeli duhovno traganje, ali je Hamvas suptilniji, dublji, bez literarnih ukrasa. „Karneval“ je, zapravo, najbliži djelima istočnjačke mistike – nije tekst koji te vodi vani, već unutra.
Recepcija romana bila je tiha i kultna. Objavljen je tek 1985. godine, mnogo nakon autorove smrti. Do tada je kružio kao rukopis među bliskim poznavaocima. Danas se ne može naći lako na prevodima – iako postoje djelimične verzije na njemačkom i engleskom, i dalje se smatra djelom koje se prenosi među tragaocima, a ne kroz masovnu distribuciju. Njegova veličina i dubina čine ga teško dostupnim prosječnom čitaocu – ali za onoga koji traži više od priče, „Karneval“ postaje lična knjiga buđenja.
Za čitanje „Karnevala“ neophodna je drugačija logika: ne žuri se, ne traži se radnja, ne očekuje se zaključak. Čita se polako, u malim fragmentima, uz bilješke. Preporučuje se dnevno čitanje po nekoliko stranica, uz razmišljanje i refleksiju. Može se čitati naglas, u tišini, ili uz svjetlost svijeće – kao duhovna praksa. Najbolje ga je čitati više puta: prvi put kao mapu, drugi put kao put, treći put kao ogledalo. Ako se čita kao roman, frustriraće. Ako se čita kao sveti tekst – prosvijetliće.
Béla Hamvas bio je ne samo pisac, već i duhovni samotnjak, čovjek koji je svjesno odabrao povlačenje iz društva kako bi živio iz unutrašnje istine. Govorio je više jezika, bio duboko upućen u sve svjetske religije, prevodio Lao Tzua, Heraklita, Upanišade. Njegova znanja nisu bila akademska, već kontemplativna. Umjesto univerziteta – izabrao je tišinu. Umjesto slave – anonimnost. Umjesto aktivizma – unutrašnju revoluciju. Bio je jedan od rijetkih mislilaca koji su znali spojiti istočnjačku tišinu i zapadnu dubinu, antičku mudrost i modernu krizu. Njegov život bio je isto ono što i njegovo djelo: neprestani karneval maski koje padaju, sve dok ne ostane samo Jedno.
