U savremenoj znanosti i filozofiji, jedan od najdubljih uvida u prirodu stvarnosti dolazi iz misli fizičara Davida Bohma, koji je predložio da se sve što vidimo, mislimo, osjećamo i sanjamo ne rađa izvan nas, nego iz jedne sveprožimajuće dubinske stvarnosti koju je nazvao implicitni red (implicate order). Ono što vidimo u svakodnevici – predmete, događaje, tijela, misli – jeste samo površina, sloj vidljivog koji on naziva eksplicitnim redom (explicate order).
No, stvarnost nije statička – ona je stalni tok ispreplitanja ova dva reda. Ono što jeste, jeste samo trenutno „izvijanje“ iz skrivenog u očito, iz neizrečenog u izgovoreno, iz mogućeg u stvarno. Kao što voda isparava u paru i potom se kondenzuje u oblik, tako i polje nevidljivog u svakom trenutku nudi nebrojene puteve iz kojih izranja ono što nazivamo sadašnjošću.
Dva reda stvarnosti: skriveno i vidljivo
Eksplicitni red je sve ono što doživljavamo kao konkretno: tijelo, govor, vrijeme, misli koje znamo da mislimo, snovi koje pamtimo. On predstavlja manifestaciju – svijet oblika, mjerljivosti, razdvojenosti. To je red u kojem postoje „ja“ i „ti“, juče i sutra, tamo i ovdje. U njemu svijet djeluje kao prostor odvojenih entiteta koji se kreću kroz vrijeme.
Implicitni red je nevidljivi poredak, dublja stvarnost u kojoj nema razdvojenosti, gdje su svi događaji i svi entiteti upleteni jedni u druge. To je prostor potencijala, mogućnosti, značenja i informacija koje tek trebaju biti izrečene, oblikovane, izražene. U tom redu, sve je „presavijeno“ jedno u drugo. To nije haos – to je inteligentna složenost iz koje se realnost tek rađa.
Holopokret: Univerzum kao tok
Bohm je predložio pojam holopokreta (holomovement) da označi sveukupan tok stvaranja i rastvaranja. Kao što kap vode u sebi sadrži odraz cijelog mora, tako i svaki trenutak eksplicitne stvarnosti sadrži u sebi šapat dubljeg reda. Sve što postoji, nije izdvojeni predmet, već trenutni oblik jednog neprekinutog toka.
Ova ideja je srodna mističnim učenjima Istoka, gdje se sve vidi kao stalni ples između forme i praznine, između jave i izvora. Isto kao što zen govori o praznom ogledalu svijesti koje reflektuje trenutak bez zaostajanja, tako Bohmov model sugeriše da svijest izranja iz neizdvojenog polja značenja.
Misli i svijest kao odjeci dubljeg reda
Misao nije zatvoreni električni impuls u mozgu. Misao je val značenja koji izranja iz implicitnog reda i postaje svjestan tek kada bude izražen kao misaona forma u eksplicitnom. U tom smislu, mi ne stvaramo misli – mi ih dekodiramo iz dublje mreže postojanja.
U stvarnosti, mi smo više provodnici nego tvorci. Svaki uvid, svaka iskra genijalnosti, svaka spontana slika u umu – dolazi kao manifestacija iz dubljeg nivoa. Ono što zovemo „inspirovanost“ zapravo je trenutak kada se jedna talasna forma iz implicitnog reda pojavi na površini.
Um je poput projektora. Naše unutrašnje stanje određuje koji sloj značenja će izroniti. Što je um tiši, otvoreniji, dublje slike može prenijeti u eksplicitni red. U tom smislu, um nije proizvođač misli – već ogledalo značenja.
Snovi: Pukotine između svjetova
Snovi su proboj implicitnog reda u eksplicitni. Kada se ego, racionalna svijest i logički um povuku tokom sna, tada se dublje slojevitosti stvarnosti počinju pokazivati. No, snovi ne dolaze kao čiste slike – oni su složeni, simbolički, često nelinearni jer se rađaju iz reda koji nije ograničen prostorom i vremenom.
Snovi su slike koje um „sastavlja“ iz paketa značenja koji dolaze iz implicitnog reda. To su šifre, energetske mape, poruke iz polja gdje je sve već poznato, ali još nije prevedeno u jezik.
Kada sanjamo, bivamo vođeni informacijama koje nemaju fiksirani prostor ni oblik, nego traže da budu prevedene u slike koje naš um može prepoznati. Zato su snovi često metafore dubljih tokova. U njima možemo doživjeti vrijeme koje teče unazad, prostore koji se preklapaju, lica koja mijenjaju oblik – jer to sve pripada načinu izražavanja iz nelinearnog reda značenja.
Postoji i arhetipska dimenzija snova: kolektivni simboli koji se ne rađaju iz lične psihologije, nego iz samog polja. Jung ih je nazivao arhetipovima, a Bohm bi rekao da su to obrasci koji se iz implicitnog reda pokazuju u eksplicitnom kroz simbolički jezik.
Potencijalne realnosti: Kako biramo stvarnost
U svakoj tački implicitnog reda nalazi se beskrajna količina mogućih ishoda. Svaka misao, osjećaj, namjera – aktivira jedan tok koji ima svoj potencijal da se izvede u eksplicitni red kao manifestovana realnost.
To znači da realnost nije fiksirana. Ono što nazivamo „budućnost“ već postoji kao mogućnost, i mi je biramo iz implicitnog kroz pažnju, vjerovanje, osjećaj, voljni fokus.
Naša unutrašnja frekvencija, stanje, vibracija, određuju koji sloj mogućnosti će se aktivirati. Realnost nije plan, već tok koji se stalno prepliće s našom unutrašnjom arhitekturom. Svaki izbor je rezonanca sa specifičnim talasom potencijalnog toka.
Analogija sa gramofonskom pločom
Zamisli svemir kao gramofonsku ploču na kojoj su upisane sve moguće pjesme – ne samo one koje smo već čuli, nego i one koje tek možemo svirati.
Implicitni red je kao cijela gramofonska ploča – sve pjesme su u njoj urezane kao valovi potencijala.
Eksplicitni red je trenutak kada igla gramofona pređe preko jedne brazde i proizvede zvuk – to je ono što nazivamo sadašnjim iskustvom.
I mi smo kao igla gramofona – svijest bira brazdu, frekvenciju, tok.
Ako promijenimo fokus, stanje, unutrašnju rezonancu – igla prelazi na drugu brazdu, drugu pjesmu. U praksi, to znači: promjenom unutrašnje svijesti mijenjamo vanjsku realnost.
U svakom trenutku postoji potencijal da živimo život iz ljubavi ili straha, mogućnost da izaberemo tok koji vodi slobodi, iscjeljenju ili destrukciji.
Kvantna rezonanca i izbor stvarnosti
U modernoj kvantnoj teoriji, osobito u tumačenjima poput Many Worlds Interpretation i observer effect, postoji ideja da se svaki mogući tok već nalazi u potenciji. Tvoje svjesno opažanje i izbor kolažiraju jednu verziju realnosti iz mora mogućnosti.
Ovdje implicitni red funkcioniše kao kvantno polje svih stanja. A mi, kroz osjećaj, pažnju i unutrašnju orijentaciju – kolapsiramo valnu funkciju na ono što će se stvarno desiti.
Ono što se „dešava“ nije sudbina, već rezonanca između tvoje unutrašnje strukture i valnih mogućnosti u polju.
Um kao aktivno ogledalo
Naš um nije pasivni ekran koji reflektuje događaje – on je aktivno ogledalo koje selektivno „iskrivljuje“ tokove iz implicitnog reda u zavisnosti od svoje čistoće.
Kada je um pun straha, on iz polja izvlači realnosti koje su u skladu sa strahom.
Kada je um u tišini, on iz polja prima slojeve mudrosti koji su tihi, ali duboki.
U tom smislu, duhovna praksa je čišćenje ogledala. Što je ogledalo mirnije, to vjernije reflektuje ono što jeste u svojoj punoj širini i ljepoti.
Vrijeme kao savijeni tok
U eksplicitnom redu, vrijeme izgleda linearno: prošlost → sadašnjost → budućnost.
Ali u implicitnom redu, vrijeme je preklopljeno. Ono što zoveš „budućnošću“ već postoji kao potencijal. Ono što zoveš „prošlošću“ može se ponovno aktivirati i promijeniti.
Kroz snove – pristupamo budućim realnostima koje nas zovu.
Kroz kontemplaciju – mijenjamo značenje prošlih događaja, i time strukturu sadašnjeg trenutka.
Svaka nova svijest u sadašnjosti baca novu svjetlost na prošlost – i otvara drugačiju budućnost.
Zaključak: Ti si granica između svijeta koji postoji i svijeta koji može postojati
Ti nisi slučajna pojava unutar realnosti. Ti si mjesto gdje realnost izranja.
U svakom trenutku: – ti biraš iz mora mogućnosti,
– ti dekodiraš značenje iz polja značenja,
– ti sanjaš san koji te sanja.
Implicitni red te ne posmatra – on te iznutra oblikuje. Ali samo ako mu dopustiš da dođe do izraza. A dopuštanje dolazi kroz pažnju, tišinu, snove i svjesno življenje.
Svemir nije svemir dok ga neko ne proživi. A svaka pjesma na ploči čeka svoju iglu.
—
Izvori i inspiracije:
– David Bohm – Wholeness and the Implicate Order
– Karl Pribram – Languages of the Brain
– Carl Gustav Jung – Man and His Symbols
– Rupert Sheldrake – Morphic Resonance
– Ervin László – Science and the Akashic Field
– Ken Wilber – The Spectrum of Consciousness
– Jean Gebser – The Ever-Present Origin
