Savremeni čovjek, okružen tehnologijom, brzinom i beskrajnim nizovima podražaja, često nosi u sebi krizu koju ne zna imenovati. Ta kriza nije materijalna, niti je uvijek psihološka. Ona se ogleda u tihom osjećaju da nešto nedostaje, da nijedna stvar, odnos ili iskustvo, koliko god blještavo bilo, ne uspijeva zasititi dublju potrebu. To je ono što možemo nazvati duhovna glad – glad duše, glad za smislom, za unutrašnjom povezanošću i za istinom koja ne zavisi od spoljašnjih okolnosti. Carl Gustav Jung je govorio da nijedno zadovoljstvo ne može ispuniti prazninu koju ostavlja odsustvo smisla. Upravo ta praznina prožima savremenog čovjeka: ljudi imaju sve što su nekada smatrali ključem sreće, ali i dalje osjećaju tugu, nemir i neispunjenost.
Duhovna glad se rijetko prepoznaje odmah jer se često maskira. Ljudi pokušavaju da je prikriju stalnom potrošnjom – kupovinom stvari, konzumacijom sadržaja, neprekidnim boravkom na društvenim mrežama, hedonizmom, lovom na status i priznanja, pa čak i površnim oblicima duhovnosti koji služe kao ukras umjesto kao istinsko iskustvo. Thomas Merton je rekao da se u današnjem svijetu više bojimo tišine nego laži. I zaista, mnogi se radije prepuštaju buci nego da ostanu sami sa sobom, jer tišina neminovno otkriva glad koju ništa spoljašnje ne može utažiti. Duhovna glad se zato pojavljuje kao nejasan osjećaj da „ništa nije dovoljno“, da „i dalje nije to to“, iako izvana izgleda da je život zaokružen. To je čežnja za povratkom sebi, za bivstvovanjem onoga što jesmo u svojoj srži.
Simptomi ove gladi su raznoliki: osjećaj praznine bez jasnog razloga, stalna potreba za novim stimulansima, gubitak sposobnosti da se uživa u tišini ili u jednostavnim stvarima, unutrašnja iscrpljenost koja ne nestaje ni nakon odmora, razdražljivost, zavist i osjećaj da nema mjesta u svijetu za vlastito biće. Hazrat Inayat Khan je to opisao riječima: „Kad ti duša gladuje, ni tijelo ne zna šta da traži.“ I zaista, mnoge fizičke, emocionalne i društvene krize nisu ništa drugo nego odjek ove nevidljive gladi.
Uzroci duhovne gladi nalaze se u načinu na koji je savremeni čovjek izgubio kontakt sa izvorom. Civilizacija nas je uvjerila da je izvor smisla izvan nas, u stvarima koje možemo kupiti ili osvojiti, a zaboravljeno je da se istinski izvor nalazi u nama, u tišini srca. Rumi je govorio: „Znaj: tvoje srce je sveti hram. Tu se Bog najradije nastanjuje.“ Kada to zaboravimo, ostajemo prazni iako spolja sve posjedujemo. Drugi uzrok je površna duhovnost, koja se svodi na estetski dodatak životu, umjesto da bude duboka veza s bićem. Thich Nhat Hanh je zapisao da prava duhovnost nije bijeg od svijeta, već potpuna prisutnost u njemu. Još jedan uzrok je neprekidna buka koja nas okružuje: bez tišine duša nema prostor da progovori, a bez duše život gubi dubinu. Eckhart Tolle je rekao da je tišina govor Duha, a sve drugo loš prevod. Na to se nadovezuje hranjenje iluzijama i površnim ideologijama: duša vene kada se ne susreće s istinom. „Istina vas oslobađa“, stoji u starim zapisima. Konačno, jedan od najvećih uzroka je nestanak svetosti iz svakodnevice. Kada više ništa ne doživljavamo kao sveto, život postaje mehaničko ponavljanje, a duša gubi hranu.
Ono što se tada javlja u unutrašnjem iskustvu mnogi mistici nazivaju prostorom između. U tibetanskoj tradiciji to je bardo, u zenu mu, a u nekim aramejskim i staroindijskim predajama nalazimo pojam sličan „Sambhi“ – prazni, ali sveti prostor čežnje. To je stanje u kojem duša nije povezana s izvorom, ali nije ni potpuno uronjena u svijet. Lao Ce je govorio: „Tamo gdje ništa ne postoji, sve može da nastane.“ Sambhi je upravo takav prostor: on nije kazna, nego poziv. To je praznina koja doziva i pokazuje da je trenutak sazrio. Kada molitve ne dopiru, kada knjige ne govore, kada riječi ne pomažu, kada se osjećamo potpuno prazno – tada stojimo u Sambhiju. I tada se pred nama otvara izbor: ili padamo dublje u iluziju, ili koračamo ka povratku izvoru.
U takvom stanju od pomoći su jednostavne, ali duboke prakse. Jedna od njih je slušanje iz tišine. Sjednemo mirno, ne pokušavamo ništa, ne stvaramo slike ni riječi, samo dopuštamo tišini da bude ono što jeste. Duša se tada počinje sjećati svoje iskonske suštine. Druga praksa je unošenje svetosti u svakodnevne radnje: umivanje, pijenje vode, disanje – sve se može obavljati kao sveti čin. Kada se to čini s punom pažnjom, obični život postaje svet i vraća nas povezanosti. Treća praksa je zapisivanje jedne istinite rečenice dnevno, ali one koja dolazi iz unutrašnjeg glasa, ne iz knjige ili učenja. Na taj način ponovo učimo da vjerujemo vlastitom unutrašnjem svjedočanstvu. Četvrta praksa je molitva praznine – ona se ne izgovara riječima nego prisutnošću. Kada sjedimo bez forme i dopuštamo praznini da bude molitva, tada se obnavljamo iznutra. Peta praksa je tihi hod, kada izlazimo napolje bez cilja i hodamo svjesno, polako, ako je moguće bosi. Zemlja tada postaje hram, a naši koraci vraćaju osjećaj pripadnosti.
Duhovna glad, dakle, nije znak greške, već poziv. Ona je unutrašnji kompas koji nas vraća onome što jesmo. Meister Eckhart je govorio da glad duše nije odsustvo, nego poziv da ponovo vjerujemo u tiho svjetlo u sebi. Sambhi prostor nije praznina koja nas uništava, nego polje u kojem se oblikuje novi život. Kao što polje, kada ostane pusto, čeka sjeme, tako i prazna duša čeka trenutak povratka izvoru.
Ako osjećaš da si prazna posuda, to znači da si spreman da primiš novo vino. Ako ti ništa ne donosi zadovoljstvo, možda to znači da tvoja duša više ne želi ono što svijet nudi, nego traži ono što je iznad svijeta. Ona ne traži zabavu, ne traži informaciju, ne traži površne užitke. Ona traži tišinu koja nosi poruku, prisutnost koja je molitva, istinu koja oslobađa i svjetlost koja ne prestaje da zrači. Ono što ti nedostaje nije praznina, nego poziv. To što osjećaš kao glad zapravo je glas koji ti govori: vrati se izvoru, jer tamo te čeka ono zbog čega jesi.
