Postoje putovanja koja ne prate mape. Putovanja u kojima se ne mijenja samo pejzaž, nego i čovjekova unutrašnja arhitektura. Kada sam napustio Mostar i stigao u Švedsku, nisam prešao samo granicu jedne zemlje – prešao sam u nepoznato polje svog vlastitog bića. Napustio sam grad, ali i verziju sebe koju sam poznavao. Nisam znao da ću ostaviti za sobom ne samo poznate ulice i lica, nego i osjećaj da pripadam, da sam tamo gdje jesam – s razlogom, sa značenjem.
Nisam znao da dolazim ne samo u drugu zemlju, već u drugu mogućnost da postanem novi ja. Jer ponekad moraš otići daleko da bi stigao bliže sebi. Jer nije svaki odlazak bijeg, niti je svaka daljina gubitak. Ponekad je odlazak tihi poziv duše da proširi krila na načine na koje nije znala da može. I ponekad moraš izgubiti orijentir da bi konačno počeo da se oslanjaš na vlastiti kompas.
Švedska me dočekala bez riječi, bez boje, bez nagovještaja pripadnosti. Nije bila neprijateljska, ali ni prijateljska. Bila je samo – tiha. A tišina nije uvijek ugodna. Naročito kad dolazi nakon graje ulica, nakon srdačnih pozdrava s komšijama, nakon poznatih lica na svakom ćošku. Švedska tišina bila je ogledalo – ogledalo u kojem nisam prepoznavao ništa poznato. I upravo zato, to je bilo prvo pravo ogledalo u mom životu. Jer ogledala koja ne poznaju tvoj jezik, ne poznaju ni tvoje laži.
U toj tišini, koja nije bila prazna nego preglasna, počeo sam slušati sebe. Počeo sam čuti sve one dijelove sebe koje sam u Mostaru preskakao – jer je uvijek bilo nekoga da ih preglasa, nečega da ih zaguši. Ovdje su se, u toj tišini, otvorila vrata unutarnjeg pejzaža, i to ne pozivom, već nužnošću. Moraš se sresti sa sobom kad ti više niko ne drži ogledalo. I u tom susretu, prvi put sam pogledao u oči onom dijelu mene koji je uvijek šutio.
Nisam se mogao odmah navići. Sve je bilo drugačije. Sunce je imalo drugi nagib, zrak drugu oštrinu, tišina drugu teksturu. Nostalgija nije bila tuga – bila je disanje. Svako jutro me budilo sjećanje. Mostar mi se vraćao u bojama, zvucima, čak i u ritmu hoda. Bio sam tu, ali nisam bio prisutan. Bio sam u Švedskoj, ali sam živio u prošlosti. Prošlost je šaptala kroz sve – kroz šapat snijega, kroz red u prodavnici, kroz mirise koji nisu mirisali poznato.
Tada sam shvatio da ne nedostaje meni samo grad – nedostajem sebi ja kakav sam bio dok sam bio u tom gradu. Nedostajala mi je moja vlastita uloga, poznata priča, ljudi koji su znali moje tišine bez potrebe za objašnjenjima. Ovdje sam bio bez konteksta. Bez pripovijesti. Bez oslonca. Bio sam kao knjiga čije su stranice preskočene, kao pjesma bez refrena, kao dah bez daha.
I u toj golotinji, u tom unutrašnjem razgolićenju, pojavila se prva iskra – spoznaja da možda nisam ovdje greškom. Možda nisam otišao – možda sam bio pozvan. Možda Švedska nije tu da me zbuni – nego da me ogoli. Da mi pokaže da nisam ono gdje sam rođen, već ono što mogu postati kad skinem sve slojeve navike, očekivanja, tradicije. Jer ko si kad ti ništa poznato ne preostane? Ko si kad ti niko ne zna ime, ni priču, ni prošlost? Ko si kad si samo dah i pogled?
U tom trenutku sve se prelomilo. Prestao sam tražiti tragove Mostara u Švedskoj. Prestao sam tražiti dokaze da ovdje ne pripadam. Umjesto toga, počeo sam se pitati: Šta se nalazi ovdje što još nisam imao priliku upoznati? I tada sam počeo da živim. Ne u Švedskoj – nego u sebi. Ne u tuđem jeziku – nego u tišini. Ne u povratku – nego u prihvatanju.
Počeo sam da primjećujem stvari koje sam prije zanemarivao: red u haosu, mir u ulicama, stabilnost u sistemu, ljepotu u pauzi. Počeo sam da osjećam kako se moje biće preoblikuje. Nisam izgubio Mostar – počeo sam ga nositi dublje. Umjesto da mi bude horizont, postao je korijen. Više nije bio nešto izvan mene – postao je moje tlo.
I tada sam shvatio: Geteborg je postao moja druga obala. Ne suprotnost, ne zamjena – nego drugi kraj iste rijeke. Obala na kojoj sam izgradio novi dom bez gubitka starog. Obala na kojoj sam izgovorio druge riječi, ali nisam izgubio svoj glas. Obala na kojoj nisam izgubio sebe – nego sam sebe proširio. Proširio da mogu voljeti više od jednog pejzaža, više od jedne kulture, više od jedne tišine.
Bio je to dar koji nisam tražio – ali sam ga morao prepoznati da bih ga primio. Bio je to prostor u kojem sam naučio da život ne traži da zaboravimo, nego da uključimo. Da ne traži od nas da budemo jedan – nego da budemo cjelina. Cjelina od različitosti. Prvi put sam shvatio da ne moram birati između, već da mogu biti između – i da je to moj istinski prostor, moje prirodno stanje.
Iz preživljavanja sam prešao u življenje. Iz življenja – u uživanje. Počeo sam uživati u novim ritmovima, u redovima koji imaju smisao, u zimama koje traže unutrašnju vatru, u riječima koje ne izgovaram savršeno, ali ih osjećam iskreno. Počeo sam gledati ljude, ne kao strance, nego kao ogledala. Počeo sam biti tamo gdje jesam – ne fizički, nego istinski.
I tada je Mostar došao ponovo – ne kao tuga, ne kao izgubljeni dom, nego kao dragocjena nota u simfoniji mog sadašnjeg postojanja. Vraćam mu se i fizički, ali i svakog dana u mislima. On je prisutan u mojoj intonaciji, u govoru, u humoru koji izleti kad ga ne planiram. On je u meni, ali više ne traži da budem samo tamo. Traži samo da ne zaboravim – i da nosim.
Danas živim između Geteborga i Mostara. Ali to “između” nije razapetost – to je dar. Neki ljudi cijeli život provedu u jednom gradu. I to je blagoslov. Blagoslov da poznaješ svako drvo, svaku uličicu, svako lice. Ja nisam imao taj blagoslov. Moj put je bio drugačiji. Morao sam tražiti blagoslov u promjeni. Morao sam naučiti da budem kod kuće i kad nemam kuću. Da budem svoj i kad sam stranac. Da budem cjelina između dviju obala.
I to između nije praznina. To je punoća. To je prostor gdje se sreću prošlost i budućnost u trenutku sada. I tu, u tom sada – događa se prava alhemija bivanja.
Jer ono što sam naučio jeste: autentičan život ne znači da uvijek ostaješ isti. Autentičnost je kada si vjeran sebi dok se mijenjaš. Kada ne gubiš srce dok širiš krila. Kada nosiš dom u sebi, bez obzira gdje ležiš naveče. Kada znaš da tvoje tijelo može spavati bilo gdje, ali tvoje biće mora biti budno – da bi zaista živjelo.
A najdublja istina koja se otkriva kroz ovo jeste: život je promjena. Sve što voliš – proći će. Sve što znaš – biće preobraženo. Sve što misliš da jesi – otopiće se i postati nešto dublje, šire, slobodnije. I tada ne ostaje ništa osim pitanja: jesmo li rekli DA ovom trenutku? Jesmo li ljubili dan, čak i kad nije bio savršen? Jesmo li prihvatili život sa svim njegovim licima – ili smo čekali onaj savršeni dan koji nikad ne dolazi?
Jer samo tada, kada kažeš da onome što jeste, bez potrebe da bude drukčije – ti si živ. Ne funkcioniraš, ne preživljavaš, nego si prisutan. A prisutnost – to je najviši dom. Prisutnost je jedini hram u kojem vječnost obitava u vremenu.
Zato danas ne tražim savršen grad. Ne tražim više dokaz pripadnosti. Tražim tišinu u kojoj mogu da dišem, ljude koje mogu da volim, trenutke koje mogu da živim. I gdje god bio – na kojoj god obali – ja znam:
Mostar je moj korijen. Geteborg je moja krošnja. A ja sam drvo koje se pruža između njih, povezujući tlo i nebo, prošlost i budućnost, nostalgiju i mogućnost.
Jer tamo gdje jesam – tamo i postajem.
Jer tamo gdje jesam – tamo i živim.
Jer tamo gdje jesam – tamo i pripadam.
I kad jednom, kao i svi, napustim ovu obalu postojanja, kad dah postane tišina, kad tijelo postane prašina, i kada svijest otplovi – ponijeću samo jedno: da sam živio. Da sam bio ovdje. Da sam rekao da. I to je jedino što vrijedi.
Jer svi mi, rasuti po svijetu, nosimo istu bol u drugačijim torbama. I svi mi jednom shvatimo: čovjek se ne traži da bi se vratio, nego da bi se sreo. Možda dom nikada nije bio samo mjesto. Možda je dom uvijek bio budnost – sposobnost da kažeš “da” i onda kada sve u tebi želi reći “ne”. I možda dom nije nešto što tražimo – nego nešto što postajemo.
