Mostar nije grad od razglednica, niti se može uhvatiti u leću aparata. On nije kadar za slikanje, on je kadar za osjećanje. On je trenutak koji te presretne kad se najmanje nadaš – dok se odmaraš u sjeni loze, dok se miris vode prošulja kroz tišinu, dok kamen pod tobom šuti, ali zna. Mostar je glas u tišini, otkucaj srca kad duša zatrepti između prošlosti i sadašnjosti. On je krilo između stijene i neba, a najviše – most između svijeta i svijesti. Mostar nije slika – on je pogled. Pogled koji te vidi, i kad se ti ne vidiš.
U Mostaru, svjetlost nije svjetlost. Ona ne dolazi da obasja, već da podsjeti. To nije sunce – to je pamćenje. Kad padne na Stari most, ono ne baca samo sjenu, već priču. Tiho, kao da se boji da prekine molitvu. Ta priča se ne čuje, ali se osjeti u jeziku, u koži, u mirisu starog kamena. To sunce nije današnje – ono je ono isto što je grijalo djedove kad su šutke sjedili uz Neretvu i puštali misli da teku zajedno s njom. Gledalo je rat, gledalo mir, gledalo zagrljaje, rastanke, ćutnje, suze i pomirenja. I uvijek se vraćalo. Kao što se vraćaju i oni što su jednom osjetili Mostar pod nogama, a nikad ga više nisu mogli istresti iz srca.
A zrak… Zrak ovdje nije prazan prostor. Ovdje se zrak guta, kao zalogaj uspomene. Miriše na djetinjstvo što nije zaboravljeno, na jutarnju pekaru gdje se kifla puši i prije nego što otvoriš oči, na duhan s verande, na limunovu koru iz nenine kuhinje, na sapun koji miriše na nju. U zraku je so, ali ne od mora – već od suza koje nisu glasno padale, već su tiho klizile niz obraze nena, majki, djece koja su pitala: „Kad ćemo nazad?“ U zraku je i osmijeh, i pjesma, i šapat one rečenice koja ovdje nije fraza – nego lijek:
„Polako, ohani malo – sve će doć’ na svoje.“
I ti znaš da hoće. Jer ovdje ništa nije odmah. Ali sve dođe.
Mostar ne govori naglas. Njegov glas je šapat koji raste u dzezvi što pušta paru, u mahovini koja se ne da, u fasadi što priča o godinama koje su prošle, ali nikad nisu zaboravljene. Prošlost ovdje ne leži u arhivima – ona pije kahvu s tobom, dodaje ti komad hurmašice i kaže:
„De uzmi još malo bola, nemoj mi nista ostavljat!“
Ovdje prošlost sjedi za stolom. I ne ide nikud. Jer zna da je tu dobrodošla.
I prijatelj… Prijatelj ovdje nije stvar slučajnosti. On je brat po izboru, krv srca, rame koje ne pita, a zna. Nema tu puno riječi – dovoljna je jedna kahva, jedan pogled, jedno „ Đe si, brato?“. Prijatelj zna kad ne treba ništa reći, zna kad treba samo doći. I najviše zna kad treba ostat’. Prijatelj nije onaj koji ti kaže da si poseban. On je onaj koji zna tvoje rane, ali te vidi kroz tvoje svjetlosti.
Ulice u Mostaru nisu ravne. I ne žele da budu. One imaju pukotine, stepenike, kamen koji zna da uspori korak. One ne traže da ih pređeš – one žele da ih osjetiš. U svakoj pukotini ima priča, u svakom uglu neko je sjedio i šutio, na svakom stepeniku nekad je stajalo dijete s ranom na koljenu. Ulica ti kaže:
„Polako, bola. Ne moraš svuda stići odmah.“
I kad stigneš, bašča će ti već biti otvorena, kahva zagrijana, a neko će reći:
„Evo ga. Došo je.“
Ne zbog puta. Nego zbog povratka.
Kad kiša padne, to nije meteorološka pojava. To je unutarnja stvar. Mostarske kiše ne dolaze s neba – one silaze iz duše. Kad padne kiša u Mostaru, to je kao da neko pere stakla sjećanja. Prozori zablistaju, kamen dobije glas, lim na krovu postane tambura, a zvuk kapi budi čežnju za onim što nije rečeno, i što možda nikad neće biti. U tom pljusku ima i tvojih, i tuđih sjećanja. Kiša ovdje ne samo da kvasi – ona otvara dušu.
Ljudi se ne sklanjaju od nje. Samo je gledaju. S prozora. Sa šoljom u ruci. U tišini koja ne boli, već liječi. I tad se Mostar smiri. Disanje grada postane sporo, duboko, kao starac što zna da je sve bilo i da će opet biti. Tada ne postoje godine, ni razlike, ni stranci. Postojiš samo ti, i Mostar, i nebo koje te ljubi po kosi.
A žene… Žene Mostara ne hodaju. One se kreću kao rijeka koja zna put. Ne treba im mapa. One nisu glasne, ali im se glas pamti. Nisu teške, ali nose svjetove. Nisu krhke, ali im nježnost ruši zidove. One znaju pogledati dijete koje padne, a da ne naprave dramu. One pogledom kažu mužu sve, a da ne puste glas. Toplina iz njih dolazi iz očiju. U rukama nose tišinu, u riječima dom. I kad šute – sve znaš. Jer njihova šutnja je pjesma.
Kad padne noć, grad se ne gasi. On se umiri. Kao dijete koje zna da će ga neko pokriti. Zvuk rijeke postaje dubok, zrikavci pjevaju u krugovima, a iz nekog prozora još se čuje smijeh. Možda od tavle. Možda iz duše. Mostar noću ne spava – on pamti. Ko je došao. Ko je otišao. Ko još zna okus vode iz česme u staroj avliji. I sve to šuti – dok ne dođe jutro.
A jutro u Mostaru… to nije samo svjetlo. To je novo poglavlje u knjizi duše. Neka nečujna himna, što kaže:
„Evo još jednog dana da budeš čovjek.“
Jutro donosi miris hljeba, korake na stepenicama, glasove prodavača koji već znaju ko će kupit’ sir, a ko samo proć’. Sunce kad uđe kroz stari prozor, ne obasjava sobu – ono budi život u njoj. Budi tkaninu, zidove, okvire sa slikama. I srce.
Djetinjstvo u Mostaru nije prošlo. To je trajanje. To su igre od šupljih cigli, čepova, od mašte koja ne treba baterije. To je dvoršte pod smokvom, plot preko kojeg se krade trešnja, to su zrele kajsije. Djetinjstvo ovdje ne ide – ono ostaje u tebi zauvijek.
A nena? Nena nije samo nena. Nena je alfabet postojanja. U njenim rukama je brašno, ali i mudrost. U njenom pogledu – prošlost i tvoje sutra. Kad ti nena da fildžan kahve, ne nudi ti napitak – nudi ti čuvanje. Njene riječi su meke, ali postojane. Kad šuti – sve ti kaže. Gdje si bio. Šta te boli. Šta ti fali. Samo doda još jednu tufahiju, ili ti rukom prijeđe preko ramena. I znaš – imaš dom.
U hladu loze, između dima i smijeha, još uvijek se igra tavla. Kockice su ritam srca, udarci po dasci – taktika vremena. Onaj što gubi, nosi kafu. Ali ovdje niko ne gubi. Jer tavla je povod da se sjedi. Da se sjeti. Da se bude. Da se diše zajedno.
Ulice mirišu na uspomene. Na pečenje u ramazanu. Na sir iz mijeha. Na smokvaru. Kamen ne priča riječima – on priča mirisom. Miriše na bademe, smilje, limun, bosiljak s prozora. I svaka klupa, svaki kamen – zna. Zna ko je sjedio. Ko je volio. Ko je plakao. I sve čuva.
Brda oko Mostara nisu samo pejzaž. To su mjesta gdje se ide kad treba šutjeti. Pogledati. Udahnuti. S Hum-a, Fortice, Podveležja – grad se vidi, ali ne da mu se sudi. Nego da mu se kaže:
„Tu si. Još si tu. I ja s tobom.“ I da se udahne ta radost, a izdahne ta ljubav pred onim sto vidis, mirisom, prirodom i divno ušuškanim gradom izmedju brda.
I gdje god da su otišli Mostarci, ponijeli su grad sa sobom. Ne u torbi. Ne na slici. Nego u pogledu, u govoru, u načinu kako pozovu gosta.
U Malmöu, Beču, Stuttgartu, Chicagu – znaš kad je Mostarac pred tobom. Po toplini. Po smijehu. Po kafi. Po tavli. Po receptu za sirnicu što se čuva kao da je sveta knjiga.
I Mostar, kao takav, ne nestaje. Jer ono što ostaje – ostaje da pamti. A pamćenje ovdje nije rana – to je snaga. Snaga da kažeš:
„Bilo je.“
I snaga da vjeruješ:
„Biće opet.“
Mostar zna tugovati. Ali ne ostaje u tami. On bol pretvori u pjesmu, prazninu u pogled, tugu u most. On ne zaboravlja – on pretvara prošlost u prisutnost. Sve dok se šapuće ime, dok se zaviri u avliju, dok neko kaže:
„Šta ima, brato?“
– Mostar još živi.
Zato, njegova budućnost nije u betonu. Nije u staklu. Nije u zgradama.
Budućnost Mostara je u jeziku što zna da zagrli. U djeci koja znaju miris prašine. U dlanovima što nude kafu. U sporom hodu. U šutnji koja liječi. U rječniku gdje se čuva:
„I saransak, i majdonos, i kavada, i pipun, i sve ono drugo što ne čini grad ekskluzivnim – ali ga čini posebnim, neobičnim, mostarskim.“
A onima što dolaze, putnicima, gostima, radoznalima samo jedna preporuka:
Ne gledajte Mostar kao atrakciju. Ne brojite samo kadrove i ne razgledajte samo suvenire.
Sjedite pod lozu. Saslušajte nenu. Učestvujte u šutnji. Udahnite.
I ako to učinite – ako ne gledate očima, nego srcem – Mostar će vas prepoznati.
I neće vas pustiti. Nikada!
