Dok šetam tvojim bijelim ulicama,
prepoznajem odveć nepoznata lica.
U stilu džempera s rukavima oko vrata umjesto šala,
ne, mi nismo kao drugi s muškim frizurama poput mini-vala.
Dobro došli u naš grad, gospodine.
Jeste li već nekada bili u posjeti nama?
Mislite ovdje u hotelu ili u gradu?
I ostadosmo zbunjeni u smrznutim pogledima.
I ponovo rijeke japanskih turista.
Ili su to možda bili Kinezi?
Ne mogu prosuditi baš.
I opet se pitam: zašto toliki put?
Daleko, daleko je Azija.
I htjedoh da ih upitam, ali kurtoazija… pa nastavih dalje.
A onda komentari: Such amazing maze of the streets.
A druga će: And every single one has some special beat.
Mlade Amerikanke na proputovanju Evropom,
u potrazi za svojom zadivljenošću, za nekim drugačijim,
imaginarnim životom.
Sa svojih dvadesetak vjerovatno su obišle sve – od Skandinavije pa do Mađarske.
Ja sam u njihovim godinama gledao zalazak sunca iza Biokova, s plaže u Makarskoj.
Onda, u centru, na Sergelovom trgu – jedna sasvim drugačija slika.
Tu po cijeli dan stoje oni što nemaju šta drugo za uraditi.
Oni stoje dok budni sanjaju snove o svojoj novoj majci.
Ili možda maćehi, da ih primi ili odbaci – zastrašujuće čekanje na presudnu odluku.
Možda je i ovo zemlja za njihove dane. Oni ih žele potpuno iskopirane,
da budu isti kao i ovi ovdje „bogati i sretni“ što vuku pune kese i prazne prodavnice.
Poželjeli su da budu svakodnevnica ovog grada i nezaobilazan ukras ulice.
Siromaštvo prvog i drugog reda – a u biti jedna te ista duhovna bijeda.
Ali nema sreće.
I jedni i drugi traže sebe.
Jedni već kupuju, a drugi se nadaju da će kupovati i u tome se pronaći,
ali ne znaju da neće. Zato se potraga nastavlja.
I njihovi pogledi polako prelaze preko mojih očiju i nestaju,
baš kao i rijeka ispod mosta koja nečujno teče, kao da ispira grijehe.
I život se nastavlja dalje i dalje,
i neprekidna nit trenutaka ne prestaje da traje. I traje.
I uzimam cijelu tu sliku koju mi nesebično daje –
Stockholm.
