Nespremnog i pomalo zbunjenog zatekla me je kao pozitivne vijesti.
Pomislio sam – mogla je biti djevojčica iz šestoga B, iz Zalika ili iz Černice.
U trenutku kada sam sumnjao da ću pravu ljubav ikada naći ili sresti,
odmah sam shvatio da nije poput onih prolaznih susreta s kraja sedmice.
Kao iznenađenje kada radio odsvira tebi dragu, poznatu, staru rijetku stvar.
I znaš da trenutno ne možeš dati mnogo, a želio bi rado imati – i zato daješ sve.
Razmišljaš kako bi bilo lijepo da ostane kraj tebe, pa makar jedan život bar,
i čudiš se kako se sudbina poigrava dok ti daruje svježe, sunčane godine.
I mogla je biti ova ili ona, ovakva ili onakva, ukradena iz najluđe maštarije.
I trebalo je da se desi ovo ili ono, i divlje su mogle biti one, mlađe ili starije.
Umjesto toga, naletio sam „slučajno“ na lice iznenada, kao na predivan gest –
nju koja sve potencijale svodi na jedini mogući ishod, ljubavlju okupa svijest.
Ni ime ni prezime nije bilo bitno, ni škola, ni familija, niti bilo šta drugo.
Ni ekonomija, ni dobar glas – samo ta večer, dodir ruku i sanjarenje dugo.
I nisam je ni pitao zna li ovo ili ono, niti kako uspijeva suzbiti nemir i stres.
Rekla je: „Sanjaj, jer samo to je bitno.“ Opijale su riječi djevojke iz grada Es.
I spavao sam kao mali dječak koji nije i nikada ne želi da se probudi i poraste.
Sanjao sam propuštene radosti nekada davno, koje su u meni još uvijek žive.
I vidjela je sve to ona i htjela me kraj sebe, željela da njoj za ljubav odrastem.
Otvorio sam oči i ugledao njene isto tako zanesene, divlje, smeđe i sanjive.
Imala je onu divljinu i smjelost – silu da se zaleti svojim životom u nepoznato.
I mogla je vidjeti osmijeh iza svih prepreka i nije se plašila ni pobjede ni poraza.
A ja sam imao nesposobnost da učinim bilo šta što nije već prepoznato.
Bio sam lice u ogledalu, nevidljivo, sakriveno – i bez vlastitog odraza.
Ipak, u mome srcu je stanovala sloboda i prijali su joj moji osmijesi.
Znala je da nemam okove i da mogu krenuti bilo kada, bilo kuda.
Rekao sam joj: „Evo me, odrastam, dođi sada i svoju ljubav mi ponesi.“
Nadao sam se da sam vrijedan slatke žrtve njenog truda.
I djevojka iz grada Es mi pokaza sve svoje trgove, sretna lica, vijugave staze.
I pomilova moju dušu izrazom lica koji se životom pamti i samo jednom daje.
A ja sam joj podario toplinu mojih ruku, meku žestinu muškarca i nježne maze.
I trajala je ta mekoća i ta žestina, i milovanje bijaše i jeste, i do dan-danas traje.
I tako je usnio san dječak iz čudnovatog i nasmijanog grada Em.
I probudila ga je jedna divlja misao jer je osjetila da mu baš to treba.
I bila je u rukama muškarca djevojka iz dalekog i sjetnog grada Es.
A u njihovim očima su se igrala dva oblaka bijela plavoga neba.
