Ona drži svoj život u mojim rukama,
zavisna od mog osmijeha i od pogleda.
Ponekad iščitava u očima sjenku prezira,
a ponekad nježnu ruku odobravanja.
I to onda odlučuje o svemu kako se osjeća,
i mijenja njene emocije kao agregatna stanja.
Ona drži svoj život u mojim snovima.
U njima traži sugestiju za svoje snove.
Posuđuje moje duge i čini ih svojim robovima,
u šarenim bojama koje su nekada bile moje.
I to onda odlučuje da li će joj život biti nadahnuće.
Ako ja snivam visoko iznad oblaka,
ona će snivati plavetnilo u buduće.
Ona drži svoj život u mojoj ljubavi.
Naštimava svoje srce kao radio na frekvenciju,
s permanentnom dozvolom da u mome srcu boravi,
čini to profinjeno i decidno, preskačući dekadenciju.
Prepravlja jednačinu i izbacuje mjesta na kojima ja i ti bijaše,
ubacuje jedno dijete i na ova mjesta dodaje „mi“ i dodaje „naše“.
Sinhronizovanih osmijeha, u savršenstvu zamaha krila leptira,
kroz ljubav dvoje sve ostalo postalo je vječna tajna svemira.
Kao najnježniji cvijet koji smijem samo gledati, i zato ga ne diram.
Kao najkrhkiji instrument koji smijem samo slušati, i zato ga ne sviram.
