Tebi je bitno da se zaljubiš.
Kako, u koga, na koji način –
to ti nije bitno.
Gledaš u ljude kao u potencijalne osjećaje,
nasmijana i namirisana
na podiju diskoteke za seniore.
Žena sa iskustvom od četrdeset i nešto,
par propalih brakova
i plač djece koju večeras uspavljuje neko drugi.
Foliraš pijanstvo jer nisi imala dovoljno novaca,
a od par piva te nije uhvatilo.
Ipak, i frajeri su u sličnom stanju –
teško da primjećuju.
Napokon subota.
Alkohol ih čini opuštenim, znaš da će neki prići.
Neko od njih uvijek ostane viška
kada zasvira balada.
Ti u tom slučaju popunjavaš prazninu
svojim skromnim prisustvom.
I nije dugo trebalo.
Tip sa jeftinim parfemom
i kajišem od kineskog skaja, kupljenim u second handu,
pruža ti ruku.
„Ljepotice! Večeras nema potrebe da budeš sama!
Hajdemo ludovati!“
Ples počinje i on te lagano dotiče,
dok spušta svoje ruke prema dolje.
Toplina dlanova ti prija,
a on nastavlja lutati dalje.
Ti zaista nemaš ništa protiv.
Nije to sramota –
u grupi ovakvih idiota, razmišljaš.
Šapuće ti: „Volim te.“
I ti si već povjerovala.
Razmišljaš: ovo je moja dvadeset i druga veza ove godine,
i svaka potraje nekih par dana.
Između svake pravim kratku pauzu.
Čudno je, ali ne mogu dugo potrajati sama.
Kriviš vanjske okolnosti,
neke više sile,
za sve je, kako kažeš, kriva sudbina.
I ne pada ti na pamet
kako si možda postala
morfogenetski zaljubljiva.
Ali pada ti na pamet
da bi trebala razbiti čaroliju.
Ostati s nekim, pa neka bude i na silu,
bar sedam dana.
Možda bi se nešto uspjelo roditi iz toga.
Možda više nikada ne bi ostala sama.
Možda.
Možda vrijedi pokušati.
Možda.
Vrijedi pokušati.
Vrijedi pokušati.
Sigurno vrijedi.
Njen osmijeh.
