Za tebe, prijatelju, koji se nisi desio
i ko zna hoćeš li i kada.
Poput kiše koja još nije pala,
razglednice poslane iz nekog izmišljenog grada.
Ovo je jedna o tebi –
koji razumiješ smisao iza riječi
dok zuriš u moju dubinu.
Riječi koje ne slušaš,
jer nije ni potrebno
onda kada si shvatio suštinu.
Učinilo mi se jučer da sam naletio na tebe
tražeći po netu neki tekst iz Transurfinga.
Na nekoj nebitnoj stranici o kuhanju,
sa desne strane recepta vanilinog pudinga.
Pročitavši tekst koji je napisao,
shvatio sam da to nikako ne možeš biti ti.
Qigong bi mi možda i mogao tolerirati,
ali meditacije ne bismo uspjeli iskomunicirati.
U popodnevnoj šetnji po dugoj ulici
učinilo mi se lice koje bi moglo tvoje biti –
prijateljski raspoloženo, sofisticiranog pogleda.
Možda bi me moglo i shvatiti.
Rekao sam: „Oprostite, poznajemo li se?
Slutim u vama prostranstva duha i širine.“
Ustvari, bio je to još jedan čovjek–dijete
koje se boji horizonta i životne dubine.
Sinoć, u BookCafe-u, imao sam konstruktivnu raspravu
s tipom u vezi knjige iz Raja Yoge.
Rekao je: „Znaš, ovo je prezahtjevno,
više preferiram Peace and love i neke opojne droge.“
A onda si se odjednom pojavio i ti –
ali samo kao utjeha u mašti,
na vratima moje svijesti.
Spoznaja uvida da oduvijek živiš u meni
i da je to jedino mjesto
gdje se ikada možemo sresti.
Kakvo uzaludno traženje po barovima.
U noćima i drugim ljudskim dušama.
Sa rupama na starim cipelama.
U dugim šetnjama po cesti.
