Obično raspodijelimo juli na po desetak dana,
kako bismo ispoštovali duge šetnje i obišli oba grada.
Dok te čekam dole, na jugu zanosnog Mostara,
u mome srcu ima mjesta – u njemu je i Sarajevo sada.
Ti si B i dolaziš iz Bosne, nosiš to prvo slovo
u imenu i duhu dobrote.
Ja sam H iz Hercegovine – divlja duša,
meko srce unutrašnje ljepote.
I dolaziš – vidim te još iz daljine,
uživam u svakoj nanosekundi tvoje pojave.
Sreća niotkud, ali slutim nečujno:
kako je lijepo imati nas i to što moje je.
Pružam joj ruku, spremno je hvata –
postajemo ljubavni socijalisti.
Jer u pravoj ljubavi oboje isto daje,
tu ne mogu postojati materijalisti.
Šetamo razigrani, i dosta je vruće.
Želim da nam kupim po talijanski gelato.
Ona kaže: „Nemoj, podijelit ćemo na štapiću.“
Eh, volim je – između ostalog i zato.
Silazimo dole do vode,
usput smo svratili i kupili jednu veliku dvolitru piva.
Malo smo popili, pomalo se opili,
dugo smo gledali u Neretvu. Ona je kriva.
Izgubili smo pojam o vremenu
dok smo sjedili pored brze rijeke što zubori.
Samo smo uživali u zajedničkom prisustvu,
nije bilo riječi da se njima govori.
Onda smo lagano otišli u restoran
i sjedili tako, gledajući se zaljubljeno dugo.
Stiglo je i piće, ali mi smo se opijali
bezobraznim pogledima jedno u drugo.
Stiglo je i glavno jelo, ali se nije pojelo –
nije nam se dalo, tako nam se prohtjelo.
Za desert je već bilo kasno,
to je bilo jasno kada nam se tijelo kontroli otelo.
Rekao sam joj:
„Poklanjam ti dane svoga života,
sve ljetne mirise i juli.
Poklanjam ti svoje ruke i milovanja,
umjesto alarma da te jutrom budi.
Poklanjam ti i august i septembar,
i poklonit ću ti sebe i za ovaj oktobar.
I nemoj se pitati šta će se desiti
kada nam ponovo svrati decembar.
U novoj godini poklonit ću ti i dodir,
i poljubac, i januar.
I sve preostale dane i sate,
minute, pa čak i sekunde –
na dar.“
Mi smo čuvari tajne sretnih robova.
I ljubav je naš vrhovni gospodar.
