(Posvećeno 21. martu, Svjetskom danu poezije)
Sa ruksakom na leđima, blagim osmijehom na usnama, čeka autobus. Djeluje staloženo i mirno.
A u njenim grudima srce drugačije odzvanja, radosno životu slaveći ljepotu – baš osjeća se divno.
Naizgled ništa posebno – još jedna u gomili svakodnevnih lica sa gradskih ulica, gotovo pa istih.
Sa jednom skrivenom razlikom. Ona je Božja mezimica, jer je naučila slaviti život i pretočiti ga u stih.
Danas se dešava, i ruksak je prepun pjesama, manifestovanih čuđenja nekih proteklih inspiracija.
Danas je važan dan, danas je bitno, mora pronaći neku pjesmu pod hitno – da se začini manifestacija.
Ona zna da će danas biti proslava života i osjeća se kao da puni godinu, kao da joj je rođendan.
Ovaj dan u stvari i jeste to – slavi se rođenje poete, osjećaj sasvim poseban i zaista nesvakidašnji dan.
Izlazi na scenu da pročita pjesmu, posvećenu njemu i svim očaranim dušama koje vole da pišu.
I svi pažljivo slušaju, svaku riječ upijaju, u zanosu sadašnjeg trenutka stiha koji zajedno s vazduhom udišu.
Na tren sve je prestalo, sve nepotrebno nestalo – ostalo je samo njihovo srce da se smije.
Za kraj im je poželjela isto ono što i sebi poželjela: „Sretan vam svima Svjetski dan poezije.“
