Noć je pozna, neko gluho doba,
moja mala neće da ga proba.
Kaže meni: pusti sada kaput,
hajdemo se zadati u rahatluk.
Bože dragi, što je samo velika,
prema meni ispružila jezik,
i pogledom kao da me moli
da pregledam, jer je grlo boli.
Tad odjednom poče da se skida,
golu nogu ne puštam iz vida.
Krenula je i drugu da svuče,
donesi mi lavor vode vruće.
Nakon toga u krevetu ležimo
i oboje istoj stvari težimo.
Raspoloženi, romantično filmski,
ko će prvi uzeti daljinski.
Zakucanih očiju za ekran,
možda misliš da sam sada sretan,
a moglo je biti i veselja,
samo nam je trebala još želja.
Pospani, u polusvijesti buljimo.
Razmišljamo o životu. Šutimo.
Onda ide poznati monolog:
laku noć ti, sad spavati odoh.
Zaspao sam, dosadno je pravo.
Rekoh sebi: miruj, luda glavo.
Kako bih razbio ovu brigu,
u snovima pročitao sam knjigu.
U toj knjizi oboje se smije,
jedna ljubav gdje su bile dvije.
Zaboravljam ovu noć od prije,
ali u dubini znam da tako nije.
Ne želim više davati pažnju stvarima van sebe,
na nevažne detalje, stvarati lažne potrebe.
Mi moramo postati i jedno i nas dvoje,
odgovor na pitanje: zašto srca postoje.