Mi živimo život u iluziji slobodnog svijeta stvorenog za nas dvoje,
i ne primjećujemo nemogućnost izraza izvan neprobojnih zidova nevidljive boje.
To što ih ne uočavamo, u njima živeći, uopšte ne znači da oni ne postoje.
Oni su zakon koji je rascijepio našu svetost, na nešto što je tvoje i nešto što je moje.
Petak je uveče i društvo me zove, i tu već dotičem teksturu jednog zida.
Kažeš da ti nisi za to, govorim da ne mogu, i prijatelji me lagano gube iz vida.
Rekla si kako bi se osjećala bolje ako bi išla u teretanu i počela trenirati.
Ja se tome protivim, jer kao nemaš vremena – i počinjemo još jednu branu zidati.
Naša stvarnost, naizgled slobodna, zarobljena je poput ptice u kavezu.
Nama je dato da letimo ukrug i sve to pređemo u par zamaha krilima.
A mogli bismo letjeti nebom, družiti se zrakom poput cirkusanata na trapezu,
udahnut’ punim plućima, izaći iz tog mrtvila i pridružiti se živima.
Ti idi trenirati, a ja ću skuhati ručak, naparfemisati jastuk i oprati suđe,
i vidjećeš da ćemo početi živjeti svoje, a ne kao da živimo živote tuđe.
Dopusti mi da se vidim sa društvom i napunim srce željenom slobodom,
i kada se vratim, probudit ću te poljupcima i umiti ljubavlju kao izvorskom vodom.
Budimo jedni od rijetkih što ne zabranjuju krila i ne gaze ih jedno drugome nogom,
iskreni pred ljudima i ponovo u zajedničkoj svetosti – mene sa tobom i nas sa samima sobom.
