Ne znam, ženo, kako da te pronađem u ovom gradu ludih snova,
gradu u kome se svi klanjaju i vjeruju u nekog privatnog boga.
Nama je to bila ljubav, a njima je to slava, lova ili neka jeftina droga.
Razmišljam često o tome i došao sam da te odvedem odavde, iz toga.
Ja ne znam kome se ti danas klanjaš, i da li ti moje ime sada nešto znači.
Tvoje u meni još uvijek gori, skoro kao svetinja, ženo, ti u meni zračiš.
Dok koraci ostavljaju trag crne gume s mojih umornih, dotrajalih patika,
sjećam se kako si se uvijek smijala mojoj ozbiljnosti – tipično tvoja navika.
Svaki put kad sam ti pokušao objasniti kako to da smo stranci sami sebi,
kako se sudbina stvarno potrudila da se u ženskom WC-u prvi put sretnemo,
i kako je lijepo biti u zagrljaju žene u ljetnjoj noći, kad su naši poljupci vreli,
rekla bi samo: „Zaboravi priče. Pokaži mi usnama, dokaži rukama i uspi piće.“
Tvoj jednostavni stil je ono što me pokreće – kao najljepši ljubavni stih svih vremena.
U mojim mislima ti si jedinstvena – govorim iz iskustva, jer imao sam dosta lijepih žena.
Sada želim da te sretnem, dvjesto metara niže, pored mosta kraj centralne stanice.
Vrijeme je došlo i ja u rukama nosim dnevnik ljubavi, na kojem su neispisane stranice.
Čekam te na stanici koja vodi putem bijega iz ovog slučajnog i nepromišljenog grada,
na stanici koja je naša nova polaznica, naš novi putokaz – odavde do ne znam gdje i kada.
Znam da ovaj voz je spreman, i ja sam spreman, i ti si spremna, i on uskoro napušta, kreće.
Ne znam koja je posljednja stanica – to je neispisana stranica – ali znam da je stanica sreće.
Tvoj pogled iz daljine i prekrasni osmijeh – dolaziš na vrijeme i ulaziš u voz koji vozi putem juga.
Lagano se krećemo, lica obasjanih suncem, a ispred nas se kao nova odmotava beskrajna pruga.
Moja prošlost nestaje i s njom prestaje postojati alternativa realnosti – ne postoji nijedna druga.
U dnevniku ljubavi, na prvoj stranici, vidim da sretna si. Pokazuješ mi kroz prozor: „Eno je, duga.“