Na stolu se presijavaju bobice crvenih, zrelih mogranja,
dok sa balkona, iz kaveza, dolazi umiljata pjesma češljugara.
Naložili smo peć sa ćumurom, sada vatra pucketa i polako razgara,
miriše grah sa sudžukom, kolač od jabuka i sarma od sušenih rebara.
Gledam kroz prozor – već lagano pada snijeg i polako prekriva dvorište cijelo.
Svijet više nije razigrana igra duginih boja, sve je nekako crno-bijelo.
Večeras ćemo pjevati, slaviti i doći će rodbina, dragi ljudi, na naše sijelo.
I niko se neće paziti ni u čemu, niti će se brinuti koliko se popilo i pojelo.
Snijeg je prekrio sve, a pijani komšija, obučen u Deda Mraza, pokušava da mi čestita,
dok se iza mojih leđa reže ukoso pršut i sudžuk, a po tanjirima se gomila domaća pita.
Čini mi se da noćas i zvijezde miruju, i da je staložen i miran cijeli vidljivi i nevidljivi svemir.
Bijeli pokrivač prekrio je sve negativno u nama i izvan nas – kao da je ostao samo mir.
Sve je kako treba, pa čak i ova lagana nervoza koja lebdi u zraku.
Malo vina i piva čini da je ne osjećamo – osjećamo je kao veoma laku.
Svi pokušavaju biti sretni, iako mnogi nisu – svi to čine kako bi nastavilo da teče,
trenutak u vremenu koji ipak dokazuje da možemo biti zadovoljni, bar za prazničko veče.
A zašto ne češće i intenzivnije, da traje duže i potraje u većini naših dana?
Prevazići sve što nam ne treba i postati prelijepi mozaik, impozantna panorama.
Nenaslikana slika u ramu – nešto poput dječijih, nikad prežaljenih, neproigranih igara.
Zašto da praznik ne usvojimo u sebe i ne nastavimo živjeti sa praznikom u nama?
