Lijepo je biti tu kada se nebo smije, more miriše, kada se sjetiš da dišeš,
osjetiti toplinu goleme mase ljudi – kao da se budiš, a ne moraš ni da se trudiš.
U naručje me prima, mada me prvi put vidi, i ja njega prvi put upoznajem,
ne znam za ove predjele, lijepe zgrade, blage mirise – ipak srcem prepoznajem.
Na trgu Sergela osjećam da sam tek na ulazu, tek okusio grad poput predjela.
Široki trg i skupina alternative – pankera, metalaca, homoseksualaca – svi na njemu žive.
Da kupim novine beskućnik me zove, rekoh: „Kupio sam već.“ On kaže: „Nisi, ovo su nove.“
Slika postaje šahovska tabla na kojoj preskačem crna polja i tako zalutam u snove.
Oblaci su nestali – oblaci ne postoje, samo jarko plavo naslikano iznad naših glava.
Žene su ovdje nasilne, pogledom bi me otele, kao da ne razumiju da si ti ona prava.
Ja i ti, niko i ništa, i ovaj prelijepi grad – šapućeš mi tiho: „Voli me ovdje, voli me ludo.“
Narandžasta fasada, dodir crvenih usana – moje tijelo se rasipa u divno šareno čudo.
Kažeš: „Vodi me na kafe latte,“ ali nismo se mogli odlučiti jer kafea bijaše i previše.
Zato smo zastali, prislonili glavu na glavu i slušali kao da samo jedno tijelo diše.
Dok smo stajali tako, niko nas nije optuživao – samo osmijesi ka nama iz svih pravaca.
U metropoli sjevera niko te ne dovodi u pitanje – mi domaći u posjeti kod ovih stranaca.
Posmatramo bijele nebodere na vodi, par brodova dok se vraćaju u luku s krstarenja,
umorne ali sretne putnike, nakon par noći ludovanja, alkohola i neizbježnog parenja.
U naručje ih prihvata grad da ih odmori i namami na ulice svojom nepogrešivom ljepotom.
Poslije će pričati da su, ustvari, živjeli san – da su plesali ljubavni ples sa svojim životom.
…a kada se probude, shvatiće da san je bio java – i da njegovo ime je Stockholm.
