A ja već odavno svoj život ne vodim smjerovima o kojima sanjam,
svi su drugi, čini se, preuzeli kormilo, a ja ću samo da posmatram brodolom.
Moraću na kraju da se složim da je, ustvari, sve bila moja lična greška,
i da prihvatim kaznu – koja je, kad drugi sude, uvijek i neminovno teška.
Šta ja radim u životu, ponekad se pitam, i čini mi se da je to uvijek s pravom.
Ne mogu šutjeti na nepravdu koju ljudi nanose, a njih baš briga za to.
Pa onda očekuju da ću, baš kao i svi njihovi prijatelji, i ja na to klimati glavom.
Ja ne mogu i ne želim biti po propisima – želim zadržati sebe i sve svoje što mi je dato.
Nek se smije bijeda, zarobljena u koncentričnim krugovima repetitivnog življenja,
neka žive u svojim mikro-zajednicama, perfektno skućeni u svojih šezdeset pet kvadrata.
Neka mi zavide što mi je svejedno da li sam objektom mržnje ili objektom divljenja –
ja cijenim svoju slobodu više nego oni prstenje svojih gospođa od dvadeset i četiri karata.
