U vremenu u kojem se duhovne prakse često pretvaraju u proizvode, a iscjeljenje u složene sisteme, dva imena izranjaju kao podsjetnik na jednostavnost i tišinu: Frank Kinslow i Richard Bartlett. Obojica potiču iz svijeta kiropraktike, obojica su prošli kroz unutrašnje krize koje su ih dovele do granice izdržljivosti, a onda otvorile vrata u područje gdje medicina prestaje, a svjesnost počinje.
Frank Kinslow, u trenutku kada mu se život rušio, nije tražio novu tehniku ni novo znanje. Jednostavno se zaustavio. U toj zaustavljenosti primijetio je ono što mu je do tada izmicalo – prostor između misli, tih osjećaj bez imena koji nije bio emocija, niti meditativni trans, nego sama pozadina svijesti. Taj doživljaj nazvao je kasnije osnovom svog rada. Iz tog prostora počela je dolaziti obnova, i u tijelu i u životu. „Nije moja volja ta koja iscjeljuje,“ pisao je, „nego povratak onome što je uvijek prisutno.“
Na temelju tog iskustva oblikovao je pristup poznat kao Quantum Entrainment. Ne radi se o tehnici u klasičnom smislu, već o načinu bivanja. Sve počinje posmatranjem tišine u sebi, prostora između dva daha ili između dvije misli. Kada se prepozna taj nenapregnuti osjećaj postojanja, dovoljan je sam čin dopuštanja. Umjesto da voljom nastoji promijeniti stanje ili izliječiti nešto, čovjek se povjerava toj tišini, a promjene nastaju same od sebe. U praksi, to izgleda tako jednostavno da mnogi sumnjaju, ali upravo je jednostavnost izvor snage. „Svijet ne odgovara na naše napore,“ govorio je Kinslow, „nego na naše stanje. Kada se stanje promijeni, sve oko nas se mora prilagoditi.“
Richard Bartlett krenuo je drugim putem, ali došao do sličnih otkrića. Njegov život u medicini bio je obilježen potragom za djelotvornim načinima liječenja, sve dok jednog dana nije otkrio da mu se pod rukama događaju promjene koje ne može objasniti naukom. Umjesto da ih prisvoji kao ličnu moć, oblikovao je igru – pristup koji je kasnije nazvao Matrix Energetics.
Osnovna praksa tog pristupa bila je jednostavna: pronaći dvije tačke – bilo na tijelu, bilo u prostoru – spojiti ih pažnjom i dopustiti da se struktura stvarnosti promijeni. Nije bilo važno gdje se te tačke nalaze, niti je postojalo pravilo šta se mora dogoditi. Kada se dvije informacije spoje u polju svijesti, stvarnost se počinje ponašati kao da se urušava i ponovo sklapa u novu konfiguraciju. Bartlett je često govorio: „Stvarnost je navika. Dvije tačke su šok toj navici.“
Njegov način rada bio je obilježen paradoksima, humorom i slobodom. Nije bilo linearne logike, jer se iscjeljenje moglo dogoditi iz prošlosti, budućnosti ili paralelne stvarnosti. „Vrijeme je samo navika, a ne stvarnost,“ ponavljao je. Zato u njegovom sistemu ništa nije bilo „ispravljeno“ – sve se jednostavno mijenjalo.
Sličnost između Kinslowa i Bartletta je u tome što su obojica odbacili volju i napor kao temelj iscjeljenja. Kinslow je govorio: „Ne koristiš snagu – koristiš prisustvo.“ Bartlett je dodavao: „Ne koristiš volju – koristiš dopuštanje.“ Obojica su svijet vidjela kao hologram informacija u kojem je percepcija čovjeka glavna sila oblikovanja. Kada se promijeni stanje svijesti, stvarnost se mora preoblikovati.
U praktičnom smislu, Kinslowov rad usmjeren je na tišinu: čovjek sjedi, opušta pažnju i dopušta da se pojavi prostor bez napora. U tom prostoru dovoljno je prisjetiti se problema ili pitanja – i transformacija se počinje događati. Bartlettov rad naglašava igru: dvije tačke se povezuju, pažnja se otvara, a svijet reagira kao da je ušao u lucidni san.
Novi tokovi istraživanja iz oblasti kvantne svijesti i neuroplastičnosti sve više potvrđuju ideju da promjena unutrašnjeg stanja može direktno oblikovati fiziološke i psihološke procese. Studije koje prate rad mozga u stanjima tihe svjesnosti pokazuju smanjenje aktivnosti centara vezanih za stres i povećanu koherentnost moždanih valova. Istraživanja iz oblasti informacione medicine govore da pažnja i namjera mogu biti nosioci promjene u biološkim sistemima. Iako nauka još nema konačan odgovor, postaje jasno da fenomeni koje su opisivali Kinslow i Bartlett nisu samo lične vizije, već odjeci dubljih zakonitosti.
Kinslow je donosio mir, Bartlett je donosio kvantni haos. Jedan je šaputao, drugi se smijao i rušio pravila. Jedan je bio tišina, drugi ples, ali obojica su pokazivala isti put: da iscjeljenje ne dolazi kroz borbu, nego kroz promjenu stanja svijesti.
Na kraju, suština njihovog rada može se svesti na jednostavnu istinu: čovjek nije ovdje da popravlja stvarnost, nego da bude tačka u kojoj stvarnost gubi iluziju i podsjeća se na vlastitu prirodu. Kada se to dogodi, iscjeljenje se više ne traži – ono se događa spontano, kao povratak svijesti u frekvenciju istine koja je oduvijek tu.
