U svijetu u kojem se ljudi često susreću bez istinskog prepoznavanja, postoje rijetki trenuci kada se dvije duše prepoznaju iznutra, iz nekog davnog svijeta s one strane vremena. Tada se dogodi nešto što nadilazi svakodnevni život, nešto što nije samo susret, nego provala unutrašnje svjetlosti koja razdire sve poznato. Takav susret desio se između Dželaludina Rumija i Šemsa iz Tabriza. Njihova povezanost nije bila obična bliskost, niti prijateljstvo u uobičajenom smislu. To je bio susret dva svijeta, dva ogledala, dva bića koja su već bila jedno, ali su se u ovom životu morala ponovo pronaći. Njihova priča je mapa unutrašnje transformacije kroz ljubav, bol, nestanak i rađanje novog bića iz pepela starog.
Rumi je bio učeni pravnik, mudrac i poštovan učitelj. Njegova riječ imala je težinu, njegova učionica bila je puna učenika, a njegova zajednica gledala je u njega kao u stub sigurnosti. Ali iza svega toga krila se praznina. Bio je poput stabla punog lišća koje još nije otkrilo vlastiti plod. Znao je mnogo, ali ono što je znao nije grijalo njegovu dušu. Njegovo znanje bilo je poput krugova na vodi: vidljivo, ali površno. Tek dolaskom Šemsa, bačen je kamen u središte tog jezera i krugovi su se počeli širiti ka dubinama.
Šemsuddin Tabrizi nije bio poznat. Nije imao učenike, niti je pripadao školi ili instituciji. Bio je putnik, stranac, onaj koji luta i nosi u sebi oganj koji traži sagovornika. Kažu da je u svojim molitvama tražio da mu Bog pošalje nekoga s kim može podijeliti teret unutrašnje istine. I Bog mu je dao Rumija. Šems nije došao da podučava u klasičnom smislu. Došao je da zapali kuću ega, da uništi sve što je Rumi mislio da jeste. Bio je nepredvidiv, strastven, tih i razoran u isto vrijeme. Njegov pogled nije dopuštao bijeg. Onaj ko bi ga sreo, morao je ili umrijeti za staro ili biti rođen u novo.
Njihov prvi susret bio je poput udara groma. Šems je Rumiju postavio pitanje koje nije bilo samo pitanje, nego ključ: ko je veći, Poslanik ili mistik Bistami? Odgovor je bio manje važan od unutrašnjeg udara koji se desio. U tom trenutku Rumi je shvatio da njegovo znanje nema korijen. Počela je vatra koja će spaliti sve što je mislio da zna. Povukli su se i četrdeset dana razgovarali bez prestanka. Nisu razgovarali o zakonima ni o teorijama, nego o tome kako pokopati sopstveno ja. Njihov dijalog bio je suštinski čin unutrašnje smrti i ponovnog rođenja.
Iz tog procesa rodila se praksa koja je kasnije poznata kao ples derviša, semâ. To nije bio ples u estetskom smislu, nego predaja. Kada se derviš okreće, on se prepušta zakonima kruženja svemira. Desna ruka prima, lijeva daje, a tijelo postaje kanal kroz koji kruži beskraj. To nije koreografija, nego stanje predanosti u kojem ego nestaje, a tijelo postaje jezik duše. Rumi je rekao da ne pleše zato što je radostan, nego zato što ne može podnijeti teret Ljubavi dok stoji mirno.
Za njih dvojicu Bog nije bio u kamenim zidovima ni u riječima, nego u srcu koje se pročistilo suzama. Srce, kada se otvori, postaje svjetionik kroz koji nebo gleda ka zemlji. Šems je znao da učitelj ne dolazi da doda, nego da oduzme. Onaj ko poučava, ako je istinski učitelj, zapravo uništava lažna uvjerenja i identitete. Šems je bio upravo takav. Došao je da ubije starog Rumija i da ga otvori onome što je veće od njega samog.
No, učitelji ovakve vrste rijetko ostaju dugo. Šems je nestajao i vraćao se, sve dok nije nestao zauvijek. Da li je ubijen, da li je otišao sam, nikada se sa sigurnošću neće znati. Ali ono što je bilo sigurno jeste da je njegov odlazak otvorio Rumiju prostor za najveću pjesničku i duhovnu ekstazu. Kada je ostao bez njega, počeo ga je pronalaziti svuda: u koraku, u tišini, u vjetru, u samom srcu. Šems je nestao spolja, ali je postao unutrašnja prisutnost koja se više nije mogla izgubiti.
Iz tog gubitka nastale su Rumijeve pjesme. Njegove riječi više nisu bile plod znanja, nego plod gubitka i preobražaja. Svaka njegova rečenica nosila je odjek Šemsovog glasa. On je govorio da nije znao da traži Ljubav dok nije ugledao Šemsa, i da nije znao šta znači biti Ljubav dok ga nije izgubio. Šems je bio ogledalo, ali kada se ogledalo razbilo, Rumi je naučio da sve što je tražio mora pronaći u sebi.
Njihova priča nosi i pouke za praksu. Sufije su stoljećima razvijale načine kako se prisjećati te unutrašnje vatre. Jedan od njih je zikr, ponavljanje Božijeg imena ili glasa „Hu“, dok se svijest ne istopi u ritmu. Drugi je sohbet, razgovor srca sa srcem, gdje riječi nisu teorija, nego mostovi svjetlosti. Treći je ples predaje, okretanje dok se sve što je individualno ne rastopi u krugu. Sve ove prakse vode istom cilju: prisjećanju onoga što nikada nije bilo izgubljeno, samo zaboravljeno.
Rumi i Šems nisu bili samo ljudi iz prošlosti, nego simboli procesa kroz koji svaka duša mora proći. Svako od nas ima svog Šemsa, biće ili događaj koji dolazi da zapali našu unutrašnju kuću. Svako od nas ima svog Rumija, dio koji mora proći kroz gubitak i bol da bi pronašao ono što ne može biti izgubljeno. Njihova priča nas uči da je prava ljubav uvijek razorna za ego, da vodi kroz pepeo i bol, ali iza toga ostaje svjetlost koja se više ne može ugasiti.
Ono što tražimo, zapravo nas traži. Ali ono neće doći dok se ne odreknemo svega za što mislimo da jesmo. Rumi i Šems su svjedoci tog puta – puta kroz vatru i pepeo, do svjetlosti koja se rađa iznutra.
