U tišini koja se prostire između misli, u prostoru koji nije ni dan ni noć, ni ja ni svijet, nalazi se ono što je Paul Brunton nazvao Overself – Više Sebstvo, skriveni centar našeg bića, izvorna duhovna stvarnost koja ne nastaje i ne nestaje. Brunton je bio filozof, ali i putnik kroz unutrašnje svjetove, čovjek koji je pokušao dati najprecizniju kartu duhovnog puta u dvadesetom stoljeću. Njegova mapa je jednostavna, ali duboka: dva osnovna puta vode do probuđenja. Jedan se zove Dugi Put, a drugi Kratki Put. Oni nisu protivnici, već dvije strane istog procesa, dvije ruke koje zajedno oblikuju unutrašnju preobrazbu.
Dugi Put je put discipline, rada na karakteru, samopromatranja i pročišćavanja. To je put na kojem tragalac godinama, pa i desetljećima, obraća pažnju na svoje slabosti, strahove i pogrešna uvjerenja. Taj put je težak jer traži neprekidno suočavanje sa sjenkama i neprestano buđenje savjesti. Kratki Put, nasuprot tome, nije građenje ni ispravljanje, već prisjećanje. To je nagli obrat svijesti, trenutak u kojem se shvati da ono što tražimo nikada nije bilo izgubljeno. To je povratak kući bez koraka, prisjećanje da je duša oduvijek sjedila u tišini vlastitog središta.
Da bismo razumjeli zašto Brunton pravi ovu podjelu, moramo se zaustaviti na samom pojmu Overselfa. On ga opisuje kao neuništivu jezgru u nama, nešto što nije proizvod uma niti nagrada za duhovni napor, već temeljna činjenica našeg postojanja. Za razliku od religijske ideje da čovjek ima dušu, Brunton kaže: čovjek jeste duša. Mi smo ono što nikada ne može biti povrijeđeno, razoreno ili izgubljeno. Sve naše krize, patnje i iluzije pripadaju površinskom ja, dok duboko ispod njih prebiva tiha prisutnost koja je nepokolebljiva. Kada se toj prisutnosti približimo, ne osjećamo ekstazu niti emotivni ushit, nego mirnu svetost, spokoj i sigurnost koji ne zavise od okolnosti.
Dugi Put počinje od onoga što smo sada. To je put koji uključuje introspektivne vježbe, moralnu disciplinu, smirenje uma, čišćenje emocija i analizu ega. Brunton preporučuje da tragalac piše dnevnik samopromatranja, u kojem bilježi motive svojih postupaka, iznenadne emocije, skrivene želje i sve ono što ga sputava. On govori o potrebi da se razotkriju iluzije, naročito iluzija duhovnog ega – onog osjećaja da smo bolji od drugih jer tragamo za svjetlom. Dugi Put podrazumijeva i svjedočenje vlastitih misli, sposobnost da se vidi kako se one javljaju, kako prolaze i kako ih ne treba poistovjećivati sa sobom. To je put u kojem se uči tišina, ali tišina kao napor, kao disciplina, kao gradnja unutrašnje kuće u kojoj će jednog dana zasjati svjetlost.
Međutim, Brunton upozorava da Dugi Put ima zamke. Čovjek se može izgubiti u neprekidnom ispravljanju sebe, u beskonačnim introspekcijama koje postaju teret, u stalnom uvjerenju da još nije dovoljno čist da bi bio dostojan Boga. Tada se javlja zamor, pa čak i duhovna depresija. Ali upravo u tim trenucima iscrpljenosti otvara se prostor za preokret. Kada tragalac kaže: “Učinio sam sve, i još uvijek nisam pronašao ono što tražim”, tada počinje sazrijevati poziv Kratkog Puta.
Kratki Put je put predavanja i prisjećanja. On ne odbacuje napor, nego ga prevazilazi. To je unutrašnji zaokret, trenutak kada prestajemo vjerovati da se prosvjetljenje može zaslužiti i počinjemo osjećati da je ono već tu. Brunton objašnjava da se Kratki Put zasniva na iskustvu da nismo mi ti koji postaju nešto, nego se prisjećamo da nikada nismo bili odvojeni od Overselfa. To nije uvjeravanje uma, već iskustveno sjećanje srca. Kratki Put se živi kroz male trenutke tihe predanosti, kroz svakodnevne trenutke prisjećanja da svjetlost prebiva u nama.
Prakse Kratkog Puta nisu teške. One mogu biti jednostavne afirmacije, ne kao programiranje, nego kao podsjetnici: “Ja sam već u svjetlosti”, “Oduvijek sam bio ono što tražim”. One mogu biti meditacije u kojima se pažnja ne stavlja na misli, nego na osjećaj prisutnosti koja svjedoči misli. One mogu biti šetnje u prirodi u kojima svijet gledamo kao izraz jedne iste svetosti. To nije ekstatično stanje, nego stabilna sigurnost. Kao kada otvorimo prozor i pustimo sunce unutra: nismo mi postali sunce, nego smo dopustili da ono uđe.
Ali i ovdje postoje zamke. Kratki Put može zavesti na pomisao da nema potrebe za radom na karakteru, da je sve ionako svjetlost i da se ne trebamo suočavati s vlastitim sjenkama. To može dovesti do površnog shvatanja prisustva ili do duhovnog narcizma, kada čovjek sebe poistovjeti s Višim Sebstvom, a da ego nije dovoljno pročišćen. Zato Brunton nikada ne odvaja Dugi i Kratki Put, nego ih spaja u spiralu.
On naglašava da se ova dva puta smjenjuju kao udisaj i izdisaj. Kada je um haotičan, treba koristiti Dugi Put – introspektivne vježbe, samopromatranje, disciplinu. Kada se pojavi jasnoća, treba preći na Kratki Put – prisjećanje, kontemplaciju, predavanje. Kada nastupi praznina ili sumnja, opet se koristi Dugi Put da stabilizira. Kada se osjeti zov, opet se koristi Kratki Put da probudi ljubav i povjerenje. Tako se stvara ritam u kojem duhovni život nije linearno penjanje uz stepenice, nego ples spirale, gdje se rad i predavanje nadopunjuju.
Najdublji plod ovog dvostrukog puta jeste viša alhemija unutrašnje preobrazbe. Kada Dugi Put očisti zemlju, a Kratki Put donese sjeme svjetlosti, tada čovjek počinje da radi iz prisutnosti. Više nema razlike između rada na sebi i života u svjetlosti. Misli se promatraju iz svjetla, karakter se mijenja kroz ljubav, a svakodnevne aktivnosti postaju sveta praksa. Brunton je govorio da kada Overself počne da sija, čak i čin ispijanja čaja postaje oblik obožavanja. To više nije poseban put, nego duhovni život u svakom trenutku.
U zaključku, Bruntonova mapa pokazuje da smisao duhovnog puta nije postati nešto drugo, nego se sjetiti ko smo oduvijek bili. Dugi Put nas priprema, čisti i oblikuje, a Kratki Put nas vraća domu. Kada se sjedine, tada nastaje stanje milosti u kojem nema više razlike između tragaoca i pronađenog. Ostaje samo tiha radost, znanje bez riječi da svetost prebiva u srcu. To je ono što Brunton naziva prisustvo Overselfa. To prisustvo ne traži napor, nego dopuštanje. Njegove riječi ostaju kao podsjetnik: pusti napor, pusti borbu, pusti uvjerenje da moraš zaslužiti. Samo dopusti da Overself bude.
Izvori i inspiracije
Za razumijevanje učenja Paula Bruntona oslanjamo se na njegova najvažnija djela, među kojima su The Hidden Teaching Beyond Yoga, The Wisdom of the Overself, The Short Path to Enlightenment, kao i njegova monumentalna serija The Notebooks of Paul Brunton. Posebnu ulogu ima Paul Brunton Philosophic Foundation koja čuva i objavljuje njegovu ostavštinu. U ovim knjigama i bilješkama nalaze se razrađena objašnjenja oba puta, praktične vježbe i refleksije koje pokazuju kako se duhovni rad i predavanje prepliću u jedinstveni ples svijesti.
