Ibrahim Karim rođen je u Egiptu, u zemlji gdje se sjedinjuju pustinja i Nil, gdje piramide još uvijek šapuću tajne o proporcijama i svjetlosti, a hramovi stoje kao nijemi svjedoci susreta neba i zemlje. U takvom okruženju nije čudno da je upravo on osjetio poziv da se posveti nevidljivim silama prostora i oblikovanja. Iako je po obrazovanju arhitekta, njegovo traganje nikada nije ostalo ograničeno na zidove, konstrukcije i funkcionalnost. Od najranijih dana osjećao je da prostor ima dah, da svaka linija posjeduje glas, da oblik nije mrtva geometrija već živo biće koje može hraniti ili iscrpljivati čovjeka.
Kada je počeo profesionalnu karijeru, ubrzo je uvidio da konvencionalna arhitektura ne odgovara na unutrašnja pitanja. Može li prostor iscijeliti? Može li forma prenositi životnu silu? Može li određeni raspored elemenata otvoriti vrata ka višem stanju svijesti? Ta pitanja nisu bila tehnička, već duboko ljudska. Od njih je rođena nova disciplina – biogeometrija.
Biogeometrija, kako ju je Karim definisao, nije samo sistem proporcija, niti puka estetska harmonija. To je nauka o životnim kvalitetima forme, umjetnost prepoznavanja vibracija koje izviru iz geometrije i njihovo korištenje za uspostavljanje ravnoteže. Njegovo otkriće je da oblici emituju fine energije koje nisu ni električne ni hemijske, već suptilne, a opet stvarne. Te energije on je nazvao BG3 – trostruka kvaliteta života, suptilni kod stvaranja.
BG3 se pojavljuje kada se u formi sjedine tri sile: vertikalna osovina koja povezuje nebo i zemlju, horizontalna ravnoteža koja smiruje suprotnosti, i dubinska komponenta koja uvodi božansku rezonancu. Te tri sile zajedno stvaraju osjećaj unutrašnje svjetlosti. Karim je pokazivao da se BG3 može pronaći u prirodnim proporcijama: u spirali galaksija, u rasporedu sjemena u suncokretu, u proporcijama ljudskog tijela, u muzičkim intervalima i u sakralnoj arhitekturi. Kada je prisutan BG3, život cvjeta. Kada ga nema, nastupa disharmonija i bolest.
Karimovo istraživanje nije ostalo na teoriji. On je u praksi dokazivao da se prostor može oblikovati tako da zrači iscjeljujuću silu. U arhitekturi je koristio posebne proporcije i raspored prozora, stubova i lukova kako bi prostor postao instrument harmonije. U Švicarskoj je sproveo čuvene eksperimente u gradovima Hemberg i Hirschberg, gdje su stanovnici patili od simptoma izazvanih mobilnim antenama i elektromagnetnim poljem. Umjesto da uklanja antene ili blokira signal, Karim je postavio biogeometrijske harmonizatore – oblike i proporcije koje transformišu kvalitet zračenja. Nakon toga, pritužbe na nesanicu, glavobolje i nervozu gotovo su nestale. Naučnici su mjerili isto elektromagnetno polje, ali ljudi su osjećali drugačiji kvalitet. To je bio dokaz da se stvarnost ne mijenja samo količinom energije, nego i njenim vibracionim tonom.
Pored prostora, Karim je razvio i sistem biosignatura – linijskih formi koje nose unutrašnji kod određenih organa i energetskih centara. Svaka biosignatura je poput antene koja podsjeća tijelo na njegovu izvornu harmoniju. Na primjer, jedna linija može podržati rad srca, druga olakšati funkciju jetre, treća otvoriti put intuiciji i unutrašnjem miru. Te linije se crtaju na tijelu, nose u obliku privjesaka ili se postavljaju u prostor. One ne djeluju sugestijom, nego kao univerzalni jezik energije.
Karim je naglašavao da biogeometrija nije izmišljotina, već povratak drevnom znanju koje su Egipćani, Sumerani, Grci i mistici svih kultura intuitivno poznavali. U piramidama je prepoznavao iste principe koje je nalazio u islamskoj geometriji i u gotičkim katedralama. Kada se proporcija poštuje, prostor postaje posuda svjetlosti. Kada se naruši, prostor postaje hladan, sterilan i neprijateljski prema čovjeku. Zato je tvrdio da moderna arhitektura, koja često ignoriše proporcije i svete odnose, proizvodi stres i bolest.
Iako su ga neki kritičari optuživali da njegovi radovi nisu u skladu sa „klasičnom“ naukom, on je odgovarao da je problem u nauci koja ne uključuje svijest. Nauka, govorio je, ne smije biti samo tehnički ritual mjerenja, već most između vidljivog i nevidljivog. Njegova metoda je egzaktna, ali ne u mjeri centimetra, već u mjeri unutrašnjeg doživljaja i vibracije. A ti doživljaji se ponavljaju kod ljudi širom svijeta – hiljade njih svjedoče da su osjetili olakšanje, iscjeljenje i smirenje kroz biogeometrijske metode.
Duhovna dimenzija njegovog rada uvijek je bila u središtu. Inspirisan sufijskim učenjem, posebno Ibn Arabijem i mistikom harmonije, Karim je govorio da oblici nisu puki tehnički znakovi, već duhovne pjesme. Krug je za njega simbol beskraja i božanskog jedinstva, trokut simbol dinamike i proboja, spirala znak kretanja duše. Kada čovjek boravi u prostoru gdje su te forme u skladu, njegovo biće počinje da se usklađuje s univerzumom. Srce postaje tiše, um bistriji, a tijelo snažnije.
Njegovo naslijeđe je i praktično i poetsko. On nas uči da oblik nije mrtav, već živ, da prostor nije prazan, već pun nevidljivih tokova. U svijetu prepunom betona i stakla, gdje gradovi liče na mrtve kutije, on podsjeća da prostor može disati i liječiti. Njegova vizija je da budućnost arhitekture, medicine i svakodnevnog života mora uključiti vibracionu harmoniju, jer samo tako čovjek može biti istinski zdrav.
Biogeometrija nije samo nauka budućnosti, nego i povratak iskonskom znanju čovječanstva. To je podsjećanje da univerzum nije mehanička mašina, već melodija svjetlosti, i da smo mi sami instrumenti u toj melodiji. Kada oblikujemo prostor u skladu s tom muzikom, oblikujemo i sebe. A kada pronađemo BG3 u sebi, otkrivamo da smo oduvijek bili dio jedne beskrajne harmonije.
