Mehdi Golshani, rođen 1939. godine u Isfahanu, jedan je od najvažnijih savremenih mislilaca koji su pokušali povezati dva naizgled udaljena svijeta – strogu racionalnost nauke i duboku kontemplaciju duhovnosti. Njegovo obrazovanje i rad obuhvataju i najpreciznije modele moderne fizike i najdublje slojeve islamske filozofije. U njemu se spojila radoznalost eksperimentalnog fizičara i mudrost filozofa. Golshani je proveo život pokazujući da nauka ne mora biti lišena smisla, da matematički zakoni nisu mrtvi brojevi, nego putokazi ka otkrivanju unutrašnjeg reda svijeta. On ne traži da naučnik bude prorok u religijskom smislu, nego u širem, univerzalnom značenju – onaj koji umije da vidi red iza prividnog haosa, zakon iza promjene, smisao iza prolaznosti.
Golshani je studirao fiziku u Teheranu, a doktorirao na Univerzitetu Berkeley, gdje se upoznao s kvantnom teorijom, relativnošću i savremenom kosmologijom. Umjesto da u tim teorijama vidi samo tehničke konstrukcije, on je postavljao pitanje smisla: zašto zakoni postoje i zašto ih čovjek može izraziti matematikom? Nije li već sama mogućnost matematičkog izražavanja znak da kosmos ima racionalnu osnovu i da u njemu postoji trag božanske mudrosti?
Po povratku u Iran, postao je profesor fizike na Sharif univerzitetu i pokrenuo programe u kojima se povezuje nauka s filozofijom i religijom. Njegove knjige i predavanja na međunarodnim simpozijima, uključujući i one koje je podržala Templeton Foundation, donijele su mu ugled kao jednom od najznačajnijih savremenih islamskih filozofa nauke.
Jedno od njegovih najpoznatijih djela je knjiga „Sveti Kur’an i prirodne nauke“. U njoj pokazuje da Kur’an stalno poziva na razmišljanje, posmatranje prirode i otkrivanje znakova u svijetu. Naučnik, prema Golshaniju, nije neko ko se zadovoljava površnim mjerenjima, već onaj koji zna prepoznati zakonitost gdje drugi vide slučajnost. Za njega je proricanje u nauci sposobnost da se uočava plan stvarnosti, da se iz sadašnjosti nasluti obrazac koji vodi u budućnost.
Proricanje kroz kvantnu fiziku
Prva dimenzija proricanja kod Golshanija vezana je za kvantnu fiziku i teorijske eksperimente. On je mnogo pisao o interpretacijama kvantne mehanike. Posebno je poznat po svom radu na dvostrukom prorezu i predlaganju eksperimenata kojima bi se mogla razlikovati Bohmova interpretacija kvantne mehanike (tzv. teorija pilot-talas) od kopenhagenske škole. Matematički gledano, razlika se javlja u Schrödingerovoj jednačini kada se doda tzv. kvantni potencijal u Bohmovoj interpretaciji. Taj potencijal daje precizne putanje čestica, za razliku od kopenhagenske interpretacije gdje se govori samo o vjerovatnoćama.
Za Golshanija, to znači da jedno te isto kvantno stanje može imati različite ishode, zavisno od toga kakvu filozofsku sliku stvarnosti koristimo. Time proricanje postaje više od pukog izračuna vjerovatnoća – ono postaje pronicanje u dublji red iza kvantne fluktuacije. U kvantu se otkriva kod stvarnosti, a taj kod nije haotičan, nego odražava dublji poredak. Naučnik koji to nasluti ponaša se poput proroka, jer vidi ono što nije očigledno oku.
Kosmologija i sudbina univerzuma
Druga dimenzija proricanja jeste kosmološka. Sa saradnicima je istraživao modele širenja svemira, uticaj tamne energije i moguće krajeve kozmosa. Einsteinove jednačine opšte relativnosti, u najjednostavnijem obliku, pokazuju da se širenje svemira može opisati Hubbleovim parametrom H(t). Kada se u račun ubaci tamna energija, koja se matematički izražava kosmološkom konstantom Λ, predviđaju se tri moguća scenarija: vječno širenje, kolaps (tzv. Veliki prasak unazad ili Veliki krah) ili toplinska smrt (heat death).
Golshani ta pitanja ne svodi samo na fiziku. On ih tumači u širem smislu, pitajući: ako svemir ima kraj, kakav je njegov smisao? Ako možemo naučno predvidjeti kretanje univerzuma, možemo li naslutiti i razlog njegovog postojanja? Ovdje proricanje znači postavljanje pitanja o svrsi, a ne samo davanje odgovora o ishodu. Nauka nudi projekciju, ali čovjekovo srce traži dublje tumačenje.
Metafizika nauke
Treća dimenzija proricanja je metafizička. Golshani naglašava da nauka bez metafizike gubi tlo pod nogama. Ako nema razloga zašto zakoni postoje, onda su teorije samo igre znakovima. Ali ako zakoni odražavaju božansku mudrost, onda svaka formula postaje otkrivenje. Islamski koncept jedinstva postojanja (tawhid) za njega je ključ objašnjenja: svi zakoni proizlaze iz jednog izvora i sve je povezano. Svemir je harmoničan jer je odraz Jednog. Proricanje u ovom smislu znači kontemplaciju svete strukture svijeta.
Nauka kao duhovni put
Nauka, kaže Golshani, ima i praktičnu duhovnu vrijednost. Mladi istraživači trebaju u zakonima tražiti znakove smisla, a ne samo korisne formule. Fizičar koji proučava gravitaciju ne istražuje samo silu, nego i simbol gravitacije srca prema izvoru. Širenje svemira može biti shvaćeno kao širenje ljudske svijesti prema apsolutu. Nauka postaje put koji ne samo da objašnjava prirodu, nego i vodi prema unutrašnjem buđenju.
Najnovija istraživanja i predikcija
Posebno zanimljiva su novija istraživanja kvantne dekoherencije i uloge posmatrača u kvantnim eksperimentima. Ona pokazuju da opažanje ima presudnu ulogu u definisanju stanja sistema. To je za Golshanija znak da je čovjek uključen u kosmički plan, a ne samo pasivni posmatrač.
U kosmologiji se razvijaju modeli multiverzuma i holografskog svemira. Neki naučnici tvrde da naš univerzum može biti projekcija dublje stvarnosti. Golshani vidi u tim idejama potvrdu da nauka, ma koliko precizna bila, uvijek ostavlja prostor za metafizičko tumačenje. Predikcija u tim modelima nije samo izračun budućih stanja, nego i pokazatelj da postoje slojevi stvarnosti izvan onoga što mjerimo.
Najnovija istraživanja o tamnoj materiji i tamnoj energiji pokazuju da je najveći dio svemira nevidljiv i da ono što vidimo čini tek mali dio postojanja. Za Golshanija, to je još jedan dokaz da čovjek ne može sve svesti na materijalni opis. Nauka koja prorokuje sudbinu univerzuma mora priznati i svoju granicu – a ta granica je mjesto gdje se otvara prostor za duhovno.
Poređenje s islamskim filozofima
Golshani ne nastupa u praznini. Njegove ideje o jedinstvu zakona, smislu univerzuma i povezanosti nauke i metafizike nastavljaju tradiciju islamske filozofije. Ibn Sina (Avicena) u 11. stoljeću razvijao je kosmologiju u kojoj je svemir odraz nužnog Bića. Za njega su prirodni zakoni bili manifestacije božanskog uma. Mulla Sadra u 17. stoljeću uvodi pojam „substantialnog kretanja“, tvrdeći da se cijelo postojanje neprestano obnavlja i da u toj dinamici čovjek može spoznati božanski plan.
Golshani stoji na ramenima tih mislilaca. On koristi moderne fizičke modele da pokaže ono što su Ibn Sina i Mulla Sadra govorili u metafizičkim kategorijama – da zakoni nisu slučajni, nego izrazi božanskog reda. Seyyed Hossein Nasr, jedan od najpoznatijih savremenih islamskih filozofa, također govori o potrebi da se priroda posmatra kao sveta knjiga. Golshani ide korak dalje – on pokazuje da i najsavremenije naučne teorije mogu imati tu istu funkciju, ako ih čitamo u svjetlu jedinstva i smisla.
Zaključak
Zaključak koji proizlazi iz njegovog rada jeste da proricanje u nauci nije praznovjerje, nego sposobnost da se u zakonima stvarnosti prepozna plan. To je proricanje koje ne govori o sudbini pojedinca u trivijalnom smislu, nego o smislu svijeta u cjelini. Golshani nas podsjeća da nauka može biti sredstvo otkrovenja. Njeni modeli predikcije – od kvantne fizike do kosmologije – nisu samo tehničke projekcije, nego i pozivi da se otvori srce i razum za viši red koji prožima postojanje.