Anthony de Mello (1931–1987), svećenik, psihoterapeut i mistik, bio je jedan od onih rijetkih glasova dvadesetog vijeka koji su uspjeli spojiti različite tradicije u jedinstven put buđenja. Rođen u Bombaju u Indiji, u porodici portugalskog porijekla, odrastao je između dviju kultura i dviju duhovnih struja – istočne mudrosti i zapadnog kršćanstva. Taj kontrast je od malih nogu oblikovao njegovu potragu i kasnije postao srž njegovog učenja. Njegova poruka je bila jednostavna: istina ne pripada nijednoj religiji, ona je prisutna svuda i u svima.
Kao mladić sa šesnaest godina ušao je u isusovački red. Studirao je teologiju i psihologiju u Indiji, Španiji i Sjedinjenim Američkim Državama. Bio je obrazovan i kao duhovni terapeut i kao savjetnik, a najpoznatiji je postao po svojim seminarima i retreatima na kojima je okupljao hiljade ljudi. Ono što je nudilo posebno iskustvo jeste način na koji je spajao praktičnu psihološku jasnoću s dubinom duhovne kontemplacije. Ljudi su odlazili od njega s osjećajem da su prvi put zaista progledali.
Za de Mella, osnovni problem čovjeka nije bio grijeh, nego nesvjesnost. On je govorio da većina ljudi zapravo spava, i da je tragedija u tome što misle da su budni. Njegova poruka nije bila moralizatorska, nego oslobađajuća. On nije pozivao na borbu protiv sebe, nego na jasnoću uvida. Buđenje je, prema njemu, čin gledanja bez osude. Kada promatramo vlastite misli, emocije i reakcije bez da se poistovjetimo s njima, tada nastupa unutrašnja promjena. Ništa se ne mijenja silom volje, nego samo time što svijest postane prisutna.
Njegovo učenje može se svesti na nekoliko ključnih ideja. Prva je buđenje iz iluzije. Iluzije ega, straha, vezivanja i projekcija zamagljuju naše postojanje i drže nas u neslobodi. On je često ponavljao da ne postoji vanjski neprijatelj, nego da je jedini pravi zatvor onaj u našoj svijesti. Druga ideja je svijest bez osude. Promatranje je za njega bilo jedina istinska disciplina: sjesti, promatrati i biti svjestan, bez borbe i bez pokušaja da se išta mijenja. Treća ideja je ljubav bez vezivanja. Ljubav za njega nije značila posjedovati, nego dopustiti drugome da bude slobodan. Ako nekoga trebaš da bi bio sretan, onda je to ovisnost, a ne ljubav. Četvrta ideja odnosi se na poimanje Boga. On nije govorio o Bogu kao o ličnosti s osobinama, nego o Bogu kao o prisutnosti i tišini. Bog dolazi kada se sve smiri, govorio je, i prava molitva nije traženje, nego buđenje.
Njegove knjige ostaju svjedočanstvo tog puta. Najpoznatija je „Awareness“ – Buđenje svijesti, koja je zapravo zbir transkripata njegovih seminara. Ona govori o sreći, iluziji, egu, ljubavi i smrti s takvom jasnoćom da čitaoca ostavlja bez izgovora. „The Song of the Bird“ – Pjesma ptice – zbirka je kratkih priča koje djeluju kao zen koani. One nisu napisane da bi se razumjele intelektom, nego da bi potresle srce i zbunile um. „Sadhana – Put ka Bogu“ je praktičan priručnik za molitvu i kontemplaciju, pisan jednostavnim jezikom, dok „One Minute Wisdom“ – Jednominutna mudrost – nudi kratke dijaloge između učitelja i učenika koji nose unutrašnje prosvjetljenje.
Duhovna praksa koju je predlagao bila je jednostavna, ali duboka. Promatranje sebe bez identifikacije: ne reći „ja sam ljut“, nego „postoji ljutnja“. Ne pružati otpor mislima i emocijama, nego im svjedočiti. Na taj način postepeno se otkriva unutrašnja sloboda. Kada shvatimo da ništa nije naše, tada smo slobodni. Njegove vježbe su bile bliske zen meditaciji, advaiti i psihologiji Carla Junga, ali se nisu vezivale ni za jednu školu. On nije gradio sistem, nego je otvarao prostor.
Njegov odnos s institucionalnom Crkvom bio je složen. Nakon njegove smrti, Vatikan je objavio upozorenje u kojem je tvrdio da njegova djela sadrže tvrdnje koje nisu u skladu s katoličkom doktrinom. Ali umjesto da zbog toga bude zaboravljen, njegova popularnost se samo povećala. Danas njegove knjige čitaju milioni ljudi širom svijeta, a koriste ih i psihoterapeuti, duhovni učitelji, pa čak i edukatori u školama. Njegov govor nije tražio vjeru, nego uvid.
Za njega sloboda nije značila pobjeći od života, nego biti prisutan u njemu bez iluzija. On je govorio da prava sloboda nastupa kada ništa ne mora biti drugačije da bismo bili sretni. Sreća je naše prirodno stanje, tvrdio je. Ako je nema, to znači da nešto u nama blokira. Njegova poruka je bila otrežnjujuća, ali i oslobađajuća.
Njegov uticaj ostaje snažan i danas. Njegove riječi se koriste u retreatovima, u terapeutskoj praksi, u programima coachinga i mindfulnessa. On je pokazao da se duhovnost i psihologija ne suprotstavljaju, nego se nadopunjuju. Ono što ga je činilo posebnim nije bila doktrina, nego prisutnost. Nudio je duhovnu psihoterapiju bez terapeuta: tvoja svijest je lijek.
U svakodnevnoj praksi predlagao je jednostavne korake. Ujutro sjedni nekoliko minuta i promatraj svoje misli. Tokom dana, kad osjetiš uznemirenost, reci sebi da to nisi ti, nego samo talas emocije. Uveče, prisjeti se dana i promatraj koje su tvoje iluzije bile aktivne. Vježba oslobađanja od vezivanja bila je da napišeš pet stvari ili ljudi bez kojih misliš da ne možeš živjeti i da pored svakog napišeš: mogu bez tebe, biram slobodu. Time se razotkrivala unutrašnja vezanost i oslobađala energija ljubavi.
Anthony de Mello nije želio da mu vjerujemo, nego da progledamo. Njegova poruka nije bila da tražimo istinu izvan sebe, nego da prestanemo glumiti ono što nismo. On je bio mistik buđenja i slobode. Njegovo naslijeđe nije u knjigama niti u institucijama, nego u svakom trenutku kada čovjek shvati da je već slobodan i da je njegova priroda svjetlost.
