Gotovo svaki čovjek, u nekom trenutku života, postavi sebi pitanje: „Zašto sam ovdje? Čemu sve ovo?“ To pitanje može doći naglo, kao udarac, u trenucima kada se dogodi gubitak, kada bolest dotakne tijelo, kada se uruši ono na šta smo se oslanjali. Ali isto tako, zna doći i u tihim, gotovo neprimjetnim trenucima – usred naizgled sređenog života, dok sve izvana „funkcioniše“, dok se čini da je sve pod kontrolom, a unutra tinja osjećaj praznine. To pitanje je poput prigušenog glasa koji se ne da utišati, koji se vraća uvijek iznova: „Zašto?“
Smisao je nešto što tražimo cijeli život. Neki ga traže u ljubavi, vjerujući da će ih prisustvo drugoga učiniti cjelovitim. Neki ga traže u porodici, u djeci, u osjećaju da njihovo postojanje ostavlja trag kroz naredne generacije. Neki ga traže u poslu, u stvaranju, u ambicijama koje pokreću. Neki ga traže u vjeri, u filozofiji, u knjigama koje otvaraju nova vrata. Neki ga traže u putovanjima, u daljinama koje obećavaju novi pogled. Ali svi, bez obzira na put, pokušavaju na svoj način da daju odgovor na isto pitanje: „Zašto sve ovo radim? Šta ovo znači?“
Najveća zabluda je vjerovati da je smisao nešto što pronađeš jednom zauvijek, kao konačan cilj koji čeka negdje na kraju puta. Kao da će jednog dana, u trenutku prosvjetljenja ili u velikom dostignuću, sve postati jasno i ostati jasno do kraja. Ali smisao je živ. On se mijenja, raste, prilagođava se tvom hodu. Ono što ti je imalo smisla sa dvadeset godina, može izgubiti boju sa četrdeset. Ono što ti je bilo prazno juče, može postati dragocjeno sutra. Smisao je poput rijeke: nikada nije isti, ali uvijek teče.
Ljudi često vjeruju da će smisao doći izvana – da će ga donijeti partner, dijete, posao, priznanje, uspjeh. Ali smisao koji zavisi od drugih uvijek je krhak. Ako ga vežeš za odnos, on može nestati kada se odnos raspadne. Ako ga vežeš za posao, može nestati kada ga izgubiš. Ako ga vežeš za aplauz drugih, on se raspada čim ljudi prestanu da aplaudiraju. Smisao koji je vezan isključivo za spoljašnje okolnosti uvijek je na klimavim nogama.
Pravi smisao mora biti dublji od svega što se može izgubiti. On ne mora biti grandiozan, niti ga svi moraju vidjeti. Nekome smisao donosi to što svakodnevno njeguje djecu, nekome to što svira muziku koju možda niko neće čuti, nekome to što posadi vrt i gleda kako raste. Smisao nije u spektaklu, nego u unutrašnjem usklađenju – u trenutku kada osjećaš da ono što radiš nije protiv tebe, nego da iz tebe prirodno izlazi. Smisao je kada osjetiš da si na mjestu na kojem bi trebao biti, makar to mjesto bilo skromno i neupadljivo u očima svijeta.
Postoji i drugi sloj smisla: on nije samo u onome što radimo, nego i u načinu na koji živimo ono što nam dolazi. Ljudi često traže smisao u izvanrednim trenucima – u velikim događajima, postignućima, putovanjima. Ali smisao je podjednako prisutan u malim stvarima: u načinu na koji se nasmiješiš strancu, u tome kako saslušaš nekoga ko pati, u pažnji s kojom skuhaš obrok, u tišini u kojoj si svjestan svog disanja. Ako smisao tražiš samo u rijetkim vrhuncima, život će ti proći čekajući. Ako ga uočiš u sitnicama, život ti postaje puniji, jer smisao se otvara svaki dan, u običnom trenutku.
Smisao je povezan i sa patnjom. Kada te život pogodi, kada izgubiš voljenu osobu, kada se suočiš sa bolešću ili s nekom vrstom gubitka, tada se javlja ono najdublje pitanje: „Čemu sve ovo?“ I upravo tada, ako uspiješ da pronađeš i najmanje zrno smisla, patnja se mijenja. Ona ne nestaje, bol ostaje, ali prestaje da bude samo bol. Postaje prostor rasta. Viktor Frankl, koji je preživio logore, govorio je da čovjek može podnijeti gotovo sve ako zna zašto. Bez tog „zašto“, i najmanji teret postaje nepodnošljiv.
Smisao je i u služenju. Kada svoj život vežeš samo za sebe, praznina te kad-tad sustigne. Ali kada osjetiš da tvoje postojanje donosi nešto i drugima – da si podrška, da tvoje riječi ili tvoje djelo dotiču nekoga, da tvoj život ima odjek van tebe – tada se praznina povlači. Ne moraš mijenjati svijet, dovoljno je da dotakneš makar jedno srce. Dovoljno je da tvoje postojanje znači nešto nekome, i taj mali trag postaje veliko svjetlo.
Pitanje smisla ne treba da nas plaši. Nije znak slabosti to što ga tražimo, to je znak ljudskosti. I ne postoji univerzalni odgovor. Niko ti ne može reći: „Tvoj smisao je ovo.“ Smisao je ono što ti osjetiš da ti daje razlog da ustaneš ujutro, ono što ti daje snagu da izdržiš dan, ono što ti donosi mir kada navečer legneš. To može biti velika misija, ali može biti i mala, svakodnevna radost. Možda je upravo ljepota smisla u tome što ga svako sam pronalazi.
Možda i nema konačnog smisla koji vrijedi za sve ljude. Možda je smisao u samom traženju. Možda je smisao u tome da živimo dovoljno budno da ne prođemo kroz život kao da spavamo. Da volimo, da učimo, da dijelimo, da budemo prisutni. Ako je to sve – onda je i to dovoljno.
Smisao se ne nalazi uvijek izvan nas. On je u načinu na koji gledamo na ono što već imamo. Kada promijeniš pogled, promijeni se i značenje. Onaj isti dan može biti običan ili može biti dar – zavisi od očiju kojima gledaš. Onaj isti posao može biti teret ili može biti prilika da u njemu pronađeš dubinu. Onaj isti odnos može biti prostor borbe ili prostor rasta – zavisi od toga kako gledaš i kako se daješ.
Smisao se otkriva i u zahvalnosti. Kada zastaneš i vidiš da ono što imaš nije malo, nego upravo dovoljno, otvara se prostor mira. Zahvalnost ti pokazuje da smisao nije daleko, nego da se skriva u onome što već živiš. Često ga ne vidimo jer ga tražimo negdje drugo, u nekim budućim trenucima, u velikim postignućima. A smisao se najčešće otvara sada, u ovom trenutku, u onome što jest.
Na kraju, smisao nije nešto što se čeka, nego nešto što se živi. On se rađa u tvojim postupcima, u tvojim izborima, u tvojoj pažnji. On se otkriva u tome što daješ od sebe svijetu, ali i u tome kako primaš ono što ti svijet donosi. Smisao je proces, tok, ritam koji se stalno mijenja i stalno obnavlja.
I možda je upravo to njegova najveća ljepota: da ga nikad ne pronađeš jednom zauvijek, nego da ga stalno iznova otkrivaš, dok dišeš i dok živiš. Smisao je potraga koja nikad ne prestaje, jer je smisao zapravo sam život, uvijek nov, uvijek drugačiji, uvijek dublji kada mu pristupiš budan.
