Radost je jedna od onih riječi koje ljudi često koriste, ali rijetko do kraja razumiju. Svi žele biti sretni, svi govore o sreći, svi trče za njom kao da je ona konačna nagrada života, ali radost je nešto drugo. Sreća je obično vezana za uslove: dobar posao, skladan odnos, uspjeh, putovanje, priznanje. Ona dolazi i odlazi, ovisna o vanjskim okolnostima. Radost je dublja, tiša i trajnija. Ona je osjećaj da život ima okus i onda kada je težak, da u grudima gori mala iskra čak i kada spolja sve izgleda tamno.
Ljudi danas radost često zamjenjuju za uzbuđenje. Uživanje u kupovini, adrenalinu, putovanjima, zabavi – sve su to trenuci ugode, ali nisu radost. Uzbuđenje brzo splasne i čovjek ostaje prazan, tražeći novi podražaj, još jedan dokaz da je živ. Radost, naprotiv, ne troši. Ona hrani. Kada je osjetiš, nema potrebe da je hvataš, jer ona nije izvan tebe. Ona nije događaj, ona je stanje. I dok uzbuđenje crpi energiju, radost je obnavlja.
Najdublja radost ne dolazi iz velikih događaja, nego iz malih stvari koje smo zaboravili cijeniti. Ona je u mirisu jutarnje kafe, u svjetlosti koja ulazi kroz prozor, u tišini pred svitanje, u osmijehu djeteta koje te gleda bez očekivanja. Radost je u trenucima kada osjetiš da si živ – bez razloga, bez povoda, bez opravdanja. Ona nije nagrada za postignuća, nego prirodno stanje koje se javi kada se spustiš u sadašnji trenutak. Kada prestaneš juriti i počneš biti, radost se pojavi sama.
Zašto onda tako rijetko osjećamo radost? Zato što smo je pretvorili u cilj. Ljudi misle da će radost doći kada nešto postignu, kada nešto kupe, kada se nešto desi. I zato žive u stalnom odlaganju. „Biću radostan kad nađem partnera.“ „Biću radostan kad kupim stan.“ „Biću radostan kad djeca odrastu.“ Ali kada sve to dođe, radost opet izmiče. Jer nije u stvarima, nego u načinu na koji ih živiš. Nije u budućnosti, nego u sada.
Radost je povezana s prisutnošću. Ona se javlja kada prestaneš juriti za budućnošću i tugovati za prošlošću. Kada si zaista tu, u ovom trenutku, i kada ga ne mjeriš, radost se pojavi. To može biti dok šetaš ulicom i osjetiš vjetar na licu. To može biti dok jedeš i stvarno kušaš svaki zalogaj. To može biti dok slušaš nekoga i osjetiš da si potpuno uronjen u njegove riječi. Radost ne traži posebne okolnosti. Ona se rađa iz pažnje, iz toga da vidiš ono što je uvijek tu, ali što ti obično promiče.
Postoji i radost koja dolazi iz davanja. Kada nekome pomogneš, kada podijeliš ono što imaš, kada vidiš da si nekome olakšao dan, u tebi se javi toplina koja nema cijenu. To nije radost koja ovisi o tebi samome, nego ona koja se umnožava u susretu s drugima. Što više daješ, to više imaš. To je paradoks radosti: dok sve drugo trošiš kada dijeliš, radost se u dijeljenju množi.
Radost nije površna. Ona ne znači da nema bola. Naprotiv, često se javi i usred patnje – kao mirno svjetlo koje gori čak i kada su dani teški. To je ona radost kada shvatiš da, iako si povrijeđen, i dalje možeš voljeti. Kada, iako si izgubio mnogo, osjećaš zahvalnost za ono što je ostalo. Radost nije poricanje bola – ona je snaga da u bolu vidiš život. I to je ono što je čini svetom snagom: nije vezana za spoljašnje uslove, nego za unutrašnju prisutnost.
Mnogi se, međutim, plaše radosti. Čini im se da, ako je osjete, odmah mora doći nešto loše. Kao da ne zaslužuju biti sretni, kao da će kazna doći čim se opuste. Zato je guše i prije nego što se javi. Žive u polumraku jer vjeruju da će ih svjetlo oslijepiti. Ali život ne traži da se bojimo radosti. Naprotiv, traži da je živimo, jer bez nje duša vene. Srce koje se ne raduje polako se zatvara, i čovjek prestaje osjećati punoću života.
Radost je i čin hrabrosti. Jer kada si radostan, ti priznaješ da svijet vrijedi živjeti. Priznaješ da uprkos smrti, gubicima, nepravdama i strahovima, život i dalje ima ljepotu. I zato je radost više od osjećaja – ona je stav prema životu. Ona je odluka da, bez obzira na okolnosti, ne zatvoriš srce. Biti radostan znači otvoriti se i kada je najteže.
Kako probuditi radost? Ne treba ti recept ni plan. Potrebna je pažnja. Pogledaj danas oko sebe i vidi nešto što inače ne vidiš: drvo na ulici, boju neba, lice prolaznika. Zastani i osjeti kako dišeš. Nazovi nekoga i pitaj ga iskreno kako je. Uradi nešto dobro bez da to iko zna. Radost se rađa iz malih koraka, iz tihih trenutaka koji ti vraćaju osjećaj da si živ.
Možda najveća istina o radosti jeste da je ona tu cijelo vrijeme. Nije izgubljena, nije nestala. Samo je zatrpana slojevima briga, planova, strahova, očekivanja. Kada ih na trenutak spustiš, radost izbija kao sunce iza oblaka. I tada shvatiš: nije potrebno da je stvaraš. Potrebno je samo da je dozvoliš. Radost nije cilj koji treba postići, nego dar koji treba otkriti.
Radost je temeljna snaga života. Bez nje, sve drugo gubi boju. Ona ne zavisi od onoga što imaš, nego od toga kako gledaš. Ona nije luksuz, nego hrana za dušu. I zato, možda je najveća hrabrost u ovome svijetu ne preživjeti, nego radovati se. Jer onaj ko se raduje, bez obzira na okolnosti, već je pronašao najdublju slobodu – slobodu da bude živ u punom smislu te riječi.
