Starenje je jedna od onih tema koje ljudi najčešće guraju u stranu. U kulturi koja opsesivno slavi mladost, tijelo bez bora i lice bez tragova vremena, starost se doživljava kao nešto čega se treba stidjeti, nešto što treba skrivati kremama, operacijama, filterima. Kao da je vrijeme neprijatelj, a bore dokaz da smo izgubili bitku.
Ali istina je drugačija. Starenje nije kazna. Starenje je privilegija. Svaka bora, svaka sijeda, svaki trag na tijelu znak je da smo živjeli – da smo disali, voljeli, patili, nadali se. To su karte urezane u naše lice koje govore o tome gdje smo sve bili i šta smo sve prešli.
Mnogi misle da starenjem gube sebe. Ali zapravo, starenjem otkrivamo sebe. U mladosti živimo više prema drugima – dokazujemo se, tražimo svoje mjesto, borimo se za prihvaćenost. Tek kad godine prođu i vanjski svijet izgubi snagu da nas oblikuje, počinjemo da čujemo vlastiti glas. Starost može biti vrijeme istinske slobode: kada više nema potrebe da se dokazujemo, da se utrkujemo, da se skrivamo.
Naravno, starenje nosi i bol. Tijelo više nije isto, snaga popušta, bolesti se javljaju. Nije lako gledati kako ono što smo nekad mogli bez napora sada zahtijeva trud. Nije lako kad vidiš da ti je manje vremena ostalo nego što si već proživio. Ali upravo u tom suočavanju leži prilika. Kada znaš da vrijeme nije beskonačno, naučiš da ga cijeniš. Svaki dan dobija težinu koju ranije nije imao.
Starenje nas uči skromnosti. Mladi misle da mogu sve, da im svijet pripada. Stariji znaju da ne mogu sve – ali upravo zato što znaju, mogu birati ono što je istinski važno. Umjesto da se troše na desetine stvari, oni pažnju usmjeravaju na ono što hrani dušu: na ljubav, na mir, na male trenutke koji griju.
Postoji i nešto što mladost ne vidi, a starost donosi – mudrost. Ne mudrost iz knjiga, nego mudrost iz života. To je ona tiha sigurnost koja kaže: „Proći će.“ To je iskustvo koje zna da poslije kiše dolazi sunce jer je to već vidjelo mnogo puta. To je strpljenje koje ne mora sve odmah, jer zna da se neke stvari otvore tek kada im dođe vrijeme.
Ali najveći dar starenja možda nije mudrost, nego prisutnost. Kada shvatiš da nemaš vremena za gubljenje, počinješ da vidiš ono što je ispred tebe. U mladosti često žuriš, planiraš, juriš ciljeve, misleći da će život početi tek kad ih ostvariš. U starosti shvataš da je život već ovdje. U pogledu voljene osobe. U dodiru ruke. U jutarnjem svitanju. U tišini pred san.
Društvo često griješi kada starenje vidi samo kroz gubitak. Jer ono je i dobitak. Dobitak dubine, jednostavnosti, slobode da budeš ono što jesi. Mladi nose snagu tijela, stariji nose snagu duha. I jedno i drugo je potrebno. I jedno i drugo ima ljepotu.
Postavlja se pitanje: da li starenje vodi ka kraju, ili ka prelazu? Ako vjerujemo da smrt nije kraj, onda starenje nije propadanje, nego sazrijevanje. Kao plod na stablu koji s vremenom dobija puninu okusa. Kao vino koje s godinama postaje bogatije. Možda je upravo starost trenutak kada smo najbliži vlastitom izvornom obliku, kada smo ogoljeni od svega suvišnog i spremni da se vratimo onome što nas čeka iza vela života.
Nažalost, mnogi ljudi protraće starost u strahu. Uplašeni su gubitka, opsjednuti zdravljem, zatvoreni u ogorčenost zbog onoga što nisu ostvarili. Ali starost može biti i sasvim drugačija – može biti vrijeme radosti, zahvalnosti i otpuštanja. Vrijeme kada umjesto pitanja „šta još mogu da uzmem“ postaviš pitanje „šta mogu da dam“.
U starosti otkrivaš da sreća nije u onome što gomilaš, nego u onome što dijeliš. Osmijeh, priču, iskustvo. Djeca i unuci ne traže od starijih savršeno tijelo, nego prisustvo. Oni žele toplinu, mir, mudrost. A to je bogatstvo koje starost prirodno nosi, ako mu dozvolimo da izađe na površinu.
Starenje je život u njegovom najiskrenijem obliku. Bez maske. Bez iluzije da je vrijeme beskonačno. Bez potrebe da se pretvaramo. Samo mi i naš put. I u tome ima nečega duboko oslobađajućeg.
Možda bismo trebali promijeniti pogled: umjesto da se bojimo starosti, da je vidimo kao neprijatelja, mogli bismo je dočekati kao učitelja. Jer ona nas uči da volimo ono što imamo dok ga imamo, da prihvatimo promjene kao prirodne, da budemo zahvalni za svaki novi dan.
Na kraju, starenje nije nešto što nam se „dešava“. To je život u svom punom toku. I ako ga dočekamo otvorenih očiju i otvorenog srca, onda starost nije pad, nego kruna puta – trenutak kada konačno razumijemo da ništa od onoga što smo voljeli nije izgubljeno, nego sve urezano u nas, i spremno da se jednom, kad dođe vrijeme, ponese dalje.