Postoji trenutak u životu kada se čovjek probudi i pita sam sebe: čiji je ovo život koji živim? Da li je on zaista moj, ili je ispleten od tuđih želja, očekivanja i pravila koja nikada nisam dovodio u pitanje? To je bolan trenutak, jer u njemu se sruši iluzija da smo uvijek bili kormilari svog puta. Ali to je i trenutak buđenja, jer tek kada shvatimo da možda ne živimo svoj život, počinjemo tragati za onim pravim. Nema većeg bola od spoznaje da si promašio samog sebe, ali nema ni veće ljepote od hrabrosti da to priznaš i kreneš iznova.
Živjeti tuđi život ne znači nužno da doslovno radimo ono što nam drugi naređuju. To je mnogo suptilnije. To znači da smo svoje odluke, vrijednosti i puteve oblikovali prema mjerilima koja nisu naša. Možda smo poslušali roditelje koji su imali unaprijed zacrtan plan za nas, pa smo išli putem koji nikada nije bio naš. Možda smo se uklopili u očekivanja društva: završi školu, pronađi posao, osnuj porodicu, kupi stan, idi na more jednom ili dva puta godišnje i tako do kraja. Možda smo živjeli da bismo se svidjeli partneru, prijateljima ili nekoj zamišljenoj slici uspjeha koju nam je servirala reklama, film ili popularna kultura. A onda, jednog dana, shvatimo da u svemu tome ne osjećamo ni radost ni smisao. Tuđi život je onaj u kojem se trudimo ispuniti obrasce, a zaboravljamo slušati vlastitu unutrašnju vatru. To je život u kojem iz dana u dan postajemo sjena onoga što bismo mogli biti.
Kako prepoznati da se to dešava? Signali su mnogi, a gotovo svi ih osjetimo. Najprije se javlja stalni osjećaj praznine. Radiš sve što treba, imaš posao, obaveze, možda i porodicu, ali unutra je tišina, kao da nešto nedostaje. Kao da živiš neku predstavu u kojoj znaš tekst napamet, ali scena na kojoj stojiš nije tvoja, niti su tvoje riječi tvoje. Zatim počinješ živjeti „na čekanju“. Govoriš sebi: kada završim ovo, kada se preselim, kada djeca odrastu, kada odem u penziju – tek onda ću živjeti onako kako želim. Ali odlaganje života postaje navika, a navika se pretvara u sudbinu. Vrijeme prolazi, a tvoj pravi život ostaje zaključan u ladici sutrašnjice. Jedan od najsnažnijih znakova su tuđe riječi u tvojoj glavi. Kada donosiš odluku, ne čuješ sebe, nego roditelja, učitelja, šefa, partnera, društvo. Unutrašnji glas postaje prigušen, a na njegovo mjesto uskače hor tuđih očekivanja. Ako se pitaš zašto nešto radiš, odgovori koje pronalaziš često nisu tvoji. Oni pripadaju sistemu u kojem si odrastao, ljudima koji su oblikovali tvoje rane godine, pravilima koja nikada nisi ispitao. Još jedan znak je odsustvo vremena za ono što voliš. Sve je ispunjeno obavezama, a stvari koje hrane tvoju dušu stalno odgađaš. I tako godine prolaze bez muzike, bez boja, bez onoga što te oživljava. Tijelo počinje protestovati. Hronični umor, tjeskoba, nezadovoljstvo, bolesti koje ne možeš objasniti – kao da tijelo zna da ideš protiv sebe i upozorava te da promijeniš kurs. A možda najviše boli osjećaj zavisti kada vidiš nekoga ko živi slobodnije. Umjesto da se raduješ, osjetiš gorčinu. Ta gorčina je znak da i ti želiš nešto drugo, ali se nisi usudio. Zavist je često maska potisnute čežnje za vlastitim putem.
Zašto se to događa? Od djetinjstva učimo da ugađamo drugima. Djeca brzo shvate da bivaju voljena i prihvaćena kada rade ono što roditelji žele. Tako se rađa navika: ako sam onakav kakvog me drugi žele, biću siguran. Ta logika postaje temelj mnogih života. Kasnije društvo nastavlja taj pritisak. Sistem nagrađuje poslušnost, a kažnjava autentičnost. Ljudi koji iskaču iz okvira nazivaju se čudacima, buntovnicima, nesposobnima da se uklope. I tako polako naučimo da sakrivamo ono što stvarno jesmo, da bismo dobili aplauz za ono što nismo. Aplauz postaje važniji od istine. Tako živimo tuđe živote, a vjerujemo da su naši.
Naizgled, to može funkcionisati. Imaš sigurnost, stabilnost, rutinu. Ali cijena je visoka. Jer ako dovoljno dugo gaziš po sebi, jednog dana shvatiš da si izgubio unutrašnju iskru. To se može pretvoriti u depresiju, u osjećaj da ništa nema smisla, u bolesti koje tijelo stvara kad duša šuti predugo. Najveća tragedija nije smrt, nego umrijeti a da nikada nisi živio. Koliko ljudi ode s ovog svijeta a da nikada nisu osjetili svoj vlastiti dah slobode, a da nikada nisu rekli glasno ono što su nosili unutra, a da nikada nisu zakoračili na stazu koja im je bila namijenjena.
Ali dobra vijest je da povratak sebi nikada nije kasno. Nema godine, situacije ni okolnosti koje mogu spriječiti čovjeka da se vrati u svoj život. Samo je potrebna hrabrost. Potrebno je zaustaviti se i slušati. U tišini, daleko od buke svakodnevice, pitaj sebe: šta ja stvarno želim? Ne šta bi drugi htjeli za mene. Ne šta je sigurno. Nego šta u meni gori. Ta iskra unutrašnjeg pitanja je kompas koji pokazuje smjer kući. Ali da bi ga čuo, moraš sebi priznati nezadovoljstvo. Ne potiskuj ga, ne skrivaj iza maski. Reci naglas: nisam sretan ovako kako živim. Tek kad priznaš istinu, možeš je mijenjati. Laž o sreći koju glumiš veća je opasnost od same tuge koju osjećaš, jer te drži zarobljenim.
Povratak sebi počinje u malim stvarima. Vrati male radosti u svoj dan. Počni s onim što voliš – muzikom, šetnjom, pisanjem, crtanjem, sportom, razgovorima u kojima se osjećaš živ. Te male iskrice vraćaju osjećaj sebe. Postavi granice tamo gdje su se svi navikli da nemaš nijednu. Ako drugi očekuju da stalno igraš ulogu, reci ne. Granica je čin ljubavi prema sebi, a ne rat protiv drugih. Granica je znak da postojiš. Pitaj se iskreno: da nema straha, šta bih radio? Strah od osude, od gubitka sigurnosti, od tuđeg pogleda, to je ono što nas drži zarobljenima. Kada zamisliš život bez straha, otkrivaš šta ti duša želi. I tada shvatiš da je hrabrost samo vježba – što je više biraš, to više raste.
Pronađi ljude koji razumiju, jer niko se ne vraća sebi potpuno sam. Okruži se onima koji te podržavaju da budeš svoj, a ne onima koji traže da budeš maska. Nije lako, jer društvo često traži da se prilagodiš, ali vrijedi. Jer tuđi život uvijek vodi u gorčinu. Mnogo ljudi ostane do kraja života u tuđem scenariju. Njihova lica s godinama postaju tvrda, oči prazne. Ljudi osjete da nisu ispunjeni, ali misle da je prekasno. Nije. Najveći dar čovjeka je da može promijeniti kurs. Ako se danas probudiš i odlučiš da počneš živjeti svoj život, tada nisi izgubio prošlost – već si pronašao budućnost.
Šta znači živjeti svoj život? To ne znači da moraš napustiti sve, otići u planine ili promijeniti sve iz korijena. To znači da ono što radiš rezonira s tvojim srcem. Možeš raditi isti posao, ali iz druge pozicije – jer znaš zašto ga radiš i daješ mu svoj pečat. Možeš imati porodicu, ali biti autentičan u njoj, a ne kopija tuđih ideala. Živjeti svoj život znači ne tražiti stalno odobravanje, nego biti miran jer si u skladu sa sobom. To je sloboda koja ne zavisi od mjesta ni od uloga, nego od unutrašnjeg osjećaja da dišeš svoj dah.
Jedna mala praksa može pomoći u povratku sebi. Sjedni večeras i napiši na papir: šta volim da radim, a ne radim? Šta radim samo zato da bih se svidio drugima? Šta bih birao da niko ništa ne očekuje od mene? Kada pročitaš odgovore, u njima će biti mapa tvog puta. Jednostavne rečenice na papiru postaju ogledalo koje vraća tvoje pravo lice. Nije čudo što upravo ovakve male vježbe ponekad mijenjaju živote, jer nas vraćaju na najjednostavniju, a zaboravljenu istinu – da već znamo ko smo, samo smo se prestali pitati.
Najopasnija iluzija je da imamo beskrajno vremena. Život je kratak, a jedini pravi gubitak je da ga potrošimo živeći ono što nismo mi. Vrijeme da se vratimo sebi uvijek je sada. Ne sutra, ne kada okolnosti budu idealne, ne kada se sve posloži, nego sada. Jer sada je jedino što postoji. I kada jednom počnemo živjeti svoj život, tada tek shvatimo da smrt možda i nije kraj, nego prelaz – a najveći promašaj bio bi da taj prelaz dočekamo bez da smo ikada bili istinski živi. Prava hrabrost nije pobijediti svijet, nego osvojiti sebe. A kad jednom napraviš taj korak prema sebi, otkrit ćeš da si pronašao ono što si cijeli život tražio – da si pronašao dom u vlastitom srcu.
