Zen je riječ kratka, ali u sebi nosi dubine koje se ne mogu iscrpiti ni beskonačnim knjigama. Ona dolazi iz japanskog izgovora kineske riječi Chan, a ta riječ je korijen koji vodi do sanskrtskog dhyana, meditacije. No, Zen nije tek meditacija u uobičajenom smislu, Zen je stav postojanja, pogled na svijet koji ne traži teoriju ni objašnjenje, već poziva na direktno iskustvo. Zen je put koji se opisuje kao put bez puta, jer nije riječ o cilju, nego o hodanju samom, o svakodnevnom ustajanju i sjedenju, o gledanju bez misli i prisutnosti bez oslonca. U svojoj srži, Zen je šutnja koja govori više od riječi, ogledalo koje ne dodaje, već samo odražava.
Korijeni Zena su u Indiji, u velikom toku budističkog učenja koje je u šestom i sedmom stoljeću, kroz Bodhidharmu, stiglo u Kinu i spojilo se s taoističkom osjetljivošću prema prirodi i jednostavnosti. Tamo se oblikovao Chan, a kasnije se proširio u Koreju, Vijetnam i Japan, gdje je postao Zen. U Japanu su se razvile različite škole, među kojima su Rinzai, sa svojim koanima, paradoksalnim zagonetkama koje razbijaju logiku i tjeraju um u tišinu, i Soto, sa svojom praksom tihog sjedenja bez cilja, shikantaza, u kojoj nema drugog zadatka osim biti tu. Zen nikada nije bio uniformna škola, uvijek je bio struja života koja se prilagođava, ali nikada ne gubi svoj unutrašnji kod: prisutnost u sadašnjem trenutku.
U središtu Zena nalazi se zazen, meditacija sjedenja. Tijelo je uspravno, disanje prirodno, a um otvoren. Sjedenje nije sredstvo za postizanje prosvjetljenja, već je prosvjetljenje samo. Zen kaže: samo sjedi, samo diši, samo budi. U tom jednostavnom sjedenju briše se granica između običnog i svetog. Zen ne vjeruje u odlaganje, ne vjeruje u beskonačno planiranje budućnosti. On ukazuje na to da je svaki trenutak već cijeli, da u njemu već postoji sve što tražimo.
Zen učitelji nisu bili skloni teorijama. Oni su prenosili uvid izravno, često kroz paradoks, tišinu, pokret ili čak neočekivani krik. Postoji poznata rečenica koja opisuje suštinu Zena: prijenos izvan učenja, ne oslanja se na riječi i slova, direktno pokazuje na um, vidi svoju prirodu i postani Buda. To je srž – Zen nije skup pravila, nego poziv da gledaš u svoj vlastiti um, da vidiš ko si bio prije nego što si rođen, da se oslobodiš maski i vratiš izvoru. Koani, pitanja bez odgovora, služe upravo tome. Kada učitelj pita: „Kakav je tvoj izvorni um prije rođenja?“ ili „Koji je zvuk jedne ruke?“ on ne traži logički odgovor, nego želi da um kapitulira, da se uruši u tišinu iz koje se rađa uvid.
U Zenu postoje izrazi poput kensho i satori. Kensho je uvid u vlastitu prirodu, trenutak kada čovjek jasno vidi da nije odvojen od svemira. Satori je dublje prosvjetljenje, iskustvo koje ponekad dolazi iznenada, kao bljesak, a ponekad polako, kroz tiho sjedenje i svakodnevnu disciplinu. Ali Zen naglašava da to nije kraj puta, nego tek početak. Prosvjetljenje nije konačna nagrada, već vrata kroz koja se ulazi u istinski život.
Veliki majstori Zena kroz stoljeća ostavljali su rečenice koje zvuče kao pjesme. Bodhidharma je rekao da je um poput ogledala: očisti ga od prašine i ništa se ne razlikuje od Bude. Hakuin je govorio da je sav svemir u jednoj kapi rose koja sjaji na vrhu trave. Dogen, osnivač Soto škole u Japanu, naglašavao je da ne treba tražiti istinu, nego prestati da njeguješ mišljenja. Suzuki Roshi je u modernom dobu podsjetio da u umu početnika ima mnogo mogućnosti, a u umu stručnjaka samo nekoliko. Sve te riječi ne žele ponuditi doktrinu, nego probuditi pogled.
Zen se ne praktikuje samo u meditacijskim halama. On je u svemu: u pranju ruku, u rezanju povrća, u slušanju kiše, u zvuku metle na podu. Zen monasi ne prave razliku između svetog i običnog. Svaki trenutak je svet, svaki pokret je praksa. Kada čistiš pod, ti čistiš um. Kada pereš posuđe, ti pereš srce. Kada hodaš, to nije priprema za dolazak, to je hodanje kao cilj samo po sebi. Zen kaže: ne traži prosvjetljenje negdje drugdje, jer prosvjetljenje je u ovom trenutku, u običnosti, u dahu, u osmijehu, u tišini.
Kultura Japana nosi snažan pečat Zena. Kaligrafija, vrtovi od kamena i pijeska, haiku poezija – sve su to izrazi trenutka i tišine. Haiku pjesnici, poput Basha, izražavali su Zen kroz najjednostavnije slike. Jedna od njegovih najpoznatijih pjesama kaže: na starom ribnjaku žaba skače u vodu, zvuk. Tri slike, tri pokreta, i u njima cijeli univerzum. Zen je umijeće hvatanja beskonačnog u trenutku, dubokog u najobičnijem.
Čak i borilačke vještine u Japanu, poput kyuda, gađanja lukom i strijelom, ili aikida i kenda, nose Zen u sebi. Nije riječ o borbi, nego o usklađenosti pokreta, daha i uma. Kada strijelac gađa, cilj nije meta, nego trenutak potpune prisutnosti. Zen je u napinjanju luka, u disanju, u ispuštanju strijele. Meta je samo povod za učenje o tome kako biti potpuno ovdje.
Na Zapadu je Zen postao poznat u dvadesetom vijeku, ponajviše zahvaljujući učiteljima poput D. T. Suzukija, koji je filozofskim jezikom približio Zen zapadnoj misli. Shunryu Suzuki, svojim jednostavnim i dirljivim učenjem, donio je pojam „um početnika“, podsjećajući ljude da je najdublja mudrost u sposobnosti da uvijek gledaš svijet kao prvi put. Thich Nhat Hanh je spojio Zen sa praksom svjesnog disanja i pažnje u svakodnevnom životu. Philip Kapleau je svojim djelima približio tri stuba Zena, praksu, učenje i iskustvo. Zen je tako oblikovao umjetnost, književnost, psihologiju, terapiju i čak menadžment. Njegov minimalizam, tišina i čistoća postali su sinonim za mudrost u vremenu haosa.
Ali Zen nije religija u klasičnom smislu. On ne traži vjerovanje. Zen ne traži da ponavljaš dogme, nego da sjedneš, da dišeš i da vidiš. On ne pita šta znaš, nego šta jesi. Ne pita gdje ideš, nego jesi li ovdje. On nije odgovor, nego zastajanje i gledanje. Zen je poput ogledala: on samo vraća ono što jeste.
Na kraju, Zen se ne može svesti na teoriju ni na riječi. On se uvijek vraća na iskustvo ovog trenutka. Kada sjediš, samo sjedi. Kada dišeš, samo diši. Kada hodaš, samo hodaj. U tom jednostavnom, ali potpunom bivanju otkriva se sloboda. U trenutku bez težnje, bez prosuđivanja i bez napora, cijeli svemir se pokazuje. U tom trenutku, kada prestaneš tražiti, sve dolazi samo. Zen je život sam, bez dodataka, bez suvišnih slojeva. On je put tišine, prisutnosti i probuđenja, put koji nas vraća onome što smo oduvijek bili, ali što smo zaboravili.
