Bugarska je zemlja koja se na karti Evrope često posmatra kao prolazna stanica, kao raskršće civilizacija, kao zemlja između. Ali onaj ko je dotakne, osjeti da ona nije „između“ ničega – ona je svoje središte. Planine koje se uzdižu poput kamenih stubova pamte hiljade godina, rijeke nose odjeke starih pjesama, a u selima, u molitvama, u obredima, u tišini manastira i u pokretima svetog plesa, živi nešto što ne pripada samo istoriji. Mistika Bugarske nije samo prošlost, nije samo etnografija – ona je rijeka koja i dalje teče, u tišini i svjetlosti.
U najdubljim slojevima te rijeke leži trakijsko naslijeđe. Drevni Traci, narod koji je živio na ovom tlu, nisu ostavili pisane knjige, ali su ostavili mitove, kultove i tragove u kamenju i u muzici. Njihova religija bila je prožeta kultom Dionisa, Sabazija, Bendide, ali iznad svega Orfeja. Orfej nije bio samo muzičar, nego čuvar vrata između svjetova. U njegovom pjevanju ljudi su osjetili da postoji nešto jače od smrti. Priča o njegovom silasku u Podzemni svijet nije bila bajka – bila je inicijacija. Drevni obredi u kojima se slavila smrt i ponovno rođenje duše podsjećali su na eleuzinske misterije, ali su imali jedinstven naglasak na ekstazi i muzici. Muzika je bila sila, ključ za prelazak iz jednog stanja u drugo, most ka svjetlosti iza tame. Oni koji su prošli kroz orfičke misterije znali su da se čovjek može promijeniti iznutra, da može umrijeti staro u njemu i da se može roditi novo.
I do danas, kad čovjek posjeti Tatul – svetište za koje se vjeruje da je bilo posvećeno Orfeju – ili Perperikon, osjeti da se u kamenu nalazi prisustvo. Noću, kad vjetar prolazi kroz ruševine, neki kažu da čuju muziku koju niko ne svira. Kao da je zemlja zadržala frekvenciju drevnih obreda i kao da svaki osjetljiv sluh može da čuje ono što je trajalo vjekovima. Trakijska mistika bila je više od religije – bila je iskustvo jedinstva čovjeka, prirode i nevidljivog.
Kroz stoljeća, taj sloj se pretočio u narodnu magiju i vjerovanja koja su živjela u selima i planinama. Dok su carevine dolazile i odlazile, dok su ratovi i okupacije mijenjali granice, narod je u srcu čuvao nešto što nije moglo biti pokoreno. U toj narodnoj duhovnosti priroda nije bila samo okruženje, nego živo biće. Rijeke su imale duše, stabla su bila domovi duhova, vjetar je bio glasnik, a sunce i mjesec vječni svjedoci. Ljudi su znali da zdravlje, sreća, plodnost i mir zavise od odnosa sa tim silama, pa su obredi bili način da se taj odnos održi.
Postojale su molitve vjetru, u kojima bi ljudi, naročito žene, izgovarale riječi u ritmu daha, moleći vjetar da odnese bolest ili da donese kišu. Postojali su običaji ostavljanja darova vodi – kruha, cvijeća, trakica – da rijeka odnese tugu i vrati snagu. Travari su znali koje biljke liječe tijelo, a koje smiruju duh, i svaki list, svaki korijen imao je i fizičku i duhovnu moć. Pjesme nisu bile samo za zabavu, već mostovi – pjevale su se da bi se umirile sile, da bi se prizvala sreća, da bi se probudila snaga u zajednici.
Kukeri, jedan od najsnažnijih običaja koji su preživjeli, i danas se održava u selima i gradovima Bugarske. Maskirani ljudi sa ogromnim kostimima, strašnim maskama i zvonima kreću u povorke kako bi otjerali zle duhove i donijeli plodnost zemlji. Zvuk zvona odjekuje selima, i u tom trenutku, bez obzira na to što se neki smiju i slikaju, energija obreda se osjeti. To nije samo folklor – to je živi dokaz da narod još uvijek vjeruje da se zlo može otjerati bukom, da se tama može razbiti plesom i zajedničkim ritmom. U toj maski, u tom pokretu, živi isti princip koji je postojao i u trakijskim misterijama – transformacija straha u snagu, tame u svjetlost.
A dok je narodna mistika bila glasna, šarena i ritmična, u planinama se razvijala tišina. U srednjem vijeku, bugarsko pravoslavlje razvilo je duboku mistiku hesihazma. U manastirima poput Rilskog, Bachkovskog ili u Tarnovu, monasi su praktikovali molitvu srca – neprestano prizivanje imena Hristovog u ritmu daha. To nije bila obična molitva – to je bilo putovanje unutra, u srce, u tišinu. Hesihasti su vjerovali da će, ako se molitva sjedini sa disanjem i otkucajima srca, duša doživjeti preobražaj. Govorili su o svjetlosti koju su vidjeli u tim stanjima – svjetlosti koja nije imala izvor spolja, nego se javljala iznutra. Zvali su je Tavorova svjetlost, vjerujući da je to ista ona svjetlost koja je obasjala Hrista na gori Tavor. To iskustvo bilo je dokaz da čovjek može doživjeti božansko ovdje i sada, u tijelu, u tišini, u skrovitosti.
Zemlja u kojoj se u selima pjevalo vjetru i vodi, a u manastirima ćutalo satima u molitvi, postala je dom dviju duhovnosti koje su bile različite, ali su se dopunjavale. Narodna magija i pravoslavna mistika bile su dva lica iste stvarnosti – jedno okrenuto prirodi i zajednici, drugo okrenuto unutrašnjem beskraju. I obje su bile usmjerene ka svjetlosti.
U 20. stoljeću, iz te zemlje izronio je učitelj koji je spojio sve te slojeve i otvorio ih prema budućnosti. Petar Danov, poznat i kao Beinsa Duno, bio je mistik, prorok i učitelj koji je govorio o ljubavi, svjetlosti i unutrašnjem preobražaju. Njegovo učenje nije bilo ograničeno na religiju – ono je bilo univerzalno. Govorio je da muzika ima snagu da promijeni čovjeka, i stvorio je paneuritmiju – sveti ples u kojem pokret, misao i osjećaj postaju jedno, usklađeni s ritmom prirode. Njegovi učenici izlazili su u zoru na livade, plesali u krugovima, podizali ruke prema suncu, i osjećali da nisu samo pojedinci, nego dio kosmičke harmonije. Danov je govorio da dolazi nova era, da čovječanstvo ide ka novoj rasi – rasi ljubavi, mudrosti i svjetlosti.
„Novi čovjek neće biti ni muškarac ni žena u sadašnjem smislu, već biće Ljubavi, Biće Mudrosti, Biće Istine“, govorio je Beinsa Duno. Njegove riječi nisu bile teorija – one su bile poziv da se živi drugačije, da se osjeti ritam svemira u svakodnevici, da se vidi da Sunce nije samo izvor topline, nego i izvor duhovne energije.
Njegov učenik, Omraam Mikhaël Aïvanhov, prenio je to učenje u Francusku i dalje u svijet. On je govorio da je Sunce simbol božanskog, da svaki izlazak sunca nudi priliku za ponovno rođenje. U njegovim predavanjima svjetlost je bila živo biće, muzika je bila sila, a čovjek mikrokozmos u kojem se ogleda cijeli univerzum. On je, poput svog učitelja, spajao jednostavne slike sa dubokim istinama – govorio je o disanju svjetlosti, o pretvaranju misli u zrake koje iscjeljuju, o svakodnevnim gestovima kao prilikama za preobražaj. Njegova vizija nije bila religijska – bila je solarna, univerzalna, čovjekocentrična u najdubljem smislu.
Danas, Bugarska i dalje nosi te slojeve. Paneuritmija se pleše na livadama, monasi u Rilskom manastiru i dalje čuvaju tišinu, a ljudi idu na tračka svetilišta da osjete energiju kamena i zemlje. Istovremeno, u gradovima se razvijaju nove škole ezoterije, astrologije, energetskog liječenja. Tradicionalno i moderno se ne sukobljavaju, već postoje jedno pored drugog, kao dva toka iste rijeke.
Bugarska mistika nije zatvorena u prošlost. Ona je živa. Ona uči da čovjek može pronaći svjetlost i u muzici, i u tišini, i u obredu, i u svakodnevici. Uči da priroda i duhovnost nisu odvojene, da su obred i život jedno. Uči da se svjetlost može pronaći i u zvuku zvona kukera i u tišini monaške ćelije, i u pokretu paneuritmije, i u prvoj zraci jutarnjeg sunca.
Mistika Bugarske nije sistem. Ona je rijeka. Rijeka koja teče kroz vrijeme, mijenja obale, ali nosi isti izvor – iskustvo da život nije samo ono što se vidi. Ona nas uči da se prošlost i budućnost susreću u prisutnosti. Da postoje svjetlosti koje ne dolaze od sunca i svjetlosti koje jesu sunce. Da čovjek može biti mali i prolazan, ali istovremeno dio beskrajne harmonije.
Bugarska nas podsjeća da je duhovnost uvijek tu, ispod slojeva istorije, politike, svakodnevnih briga. Ona šapuće u vjetru, pjeva u rijekama, sija u očima onih koji plešu u zoru. Njena mistika nije egzotika, već tihi podsjetnik da je svaka zemlja sveta ako je pogledaš srcem. A Bugarska, zemlja svjetlosti i tame, muzike i tišine, orfičkih pjesama i hesihastičke molitve, učitelja i učenika, ostaje jedno od onih mjesta gdje se svijet otvara i pokazuje svoju dubinu.
