Arthur Schopenhauer – filozof pesimizma i volje

Arthur Schopenhauer (1788–1860) bio je njemački filozof koji je ostavio dubok trag na evropsku misao i snažno oblikovao kasnije generacije pisaca, umjetnika, psihologa i filozofa. Njegovo glavno djelo „Svijet kao volja i predodžba“, objavljeno 1818. godine, predstavilo je jedan od najradikalnijih i najoriginalnijih sistema mišljenja devetnaestog stoljeća. Njegova filozofija bila je spoj Kantove kritičke epistemologije, uticaja indijske i budističke misli, i vlastitog pesimističkog uvida u ljudski život. Za Schopenhauera, u osnovi stvarnosti ne stoji ni Bog ni razum, nego slijepa, iracionalna sila koju je nazvao volja. Rođen je u Danzigu, današnjem Gdanjsku, u imućnoj trgovačkoj porodici. Otac je želio da Arthur preuzme posao i nastavi porodičnu tradiciju, ali mladi Schopenhauer nikada nije imao strpljenja za trgovinu. Majka Johanna, poznata književnica i domaćica salonskih večeri u Weimaru, uticala je na njega da se okreće knjigama, iako će njihov odnos kasnije biti pun napetosti. Nakon očeve smrti, koji je navodno počinio samoubistvo, Arthur se potpuno posvetio filozofiji. Studirao je u Göttingenu i Berlinu, slušao predavanja Fichtea i Schleiermachera, ali se ubrzo razočarao u tada vladajući idealizam. Posebno je prezirao Hegela, kojeg je nazivao prevarantom i besmislenim sofistom. „Hegel je propovjednik besmisla uz podršku vlasti, a filozofija mu je parodija mišljenja“, pisao je Schopenhauer, pa nije čudno da je za života ostao u sjeni hegelijanske dominacije na univerzitetima. Njegova centralna ideja počinje od Kantove razlike između pojave i stvari po sebi. Kant je tvrdio da nikada ne možemo znati stvarnost u sebi, već samo fenomene kako nam se prikazuju. Schopenhauer je prihvatio taj okvir, ali je dodao nešto presudno: ako je svijet za nas predstava, ako je sve što vidimo oblikovano našim umom, onda ipak postoji jedan prozor prema onome što je iza toga. Taj prozor je naše vlastito tijelo i iskustvo volje. Mi sami osjećamo da naše radnje nisu samo slike, nego izraz jedne unutrašnje sile. Na taj način otkrivamo stvar po sebi – a ona je volja. Volja za Schopenhauera nije racionalna niti svjesna. Ona je slijepa, nezasita energija koja pokreće sve: biljku da raste, životinju da lovi, čovjeka da želi i pati. „Svijet je moja predodžba“, započinje njegovo glavno djelo, ali odmah dodaje da je svijet u svojoj unutrašnjoj srži volja. Ta volja ne zna za smisao, ne zna za krajnji cilj. Ona samo hoće i nikada ne prestaje. Iz toga proizlazi Schopenhauerov pesimizam. Ako je temelj svijeta slijepa volja, onda je život neizbježno prožet patnjom. Svaka želja je bol jer označava nedostatak. Kada ostvarimo želju, sreća traje kratko, dok ne nastupi dosada i nova potreba. „Život ljulja između bola i dosade“, napisao je. Ljubav, strast, ambicija – sve ono što ljudi obično slave – za njega su samo maske volje koja se služi nama da bi produžila vrstu. „Zaljubljenost nije ništa drugo do trik prirode da bi osigurala opstanak vrste.“ Čovjek koji to shvati, rekao je, prestaje slijepo juriti za srećom i okreće se miru. „Tko je spoznao istinu, prestaje da želi. Tada počinje mir.“ Umjesto stalnog gonjenja želja, Schopenhauer preporučuje odricanje, kontemplaciju i povlačenje iz svijeta. Njegovo divljenje budizmu i hinduizmu dolazi upravo iz tog prepoznavanja: oni su već govorili o iluziji želja i nirvani kao oslobađanju od volje. Upanišade je nazivao „utjehom života“, govoreći da u njima pronalazi najdublju mudrost ljudskog duha. „Upanišade su najuzvišeniji proizvod ljudskog uma. Utjeha mog života“, napisao je. Nirvana za njega nije nešto mistično, nego stanje bez želje, oslobođenje od tiranije volje. Iako je bio pesimist, Schopenhauer nije nudio samo negaciju. Poseban značaj davao je umjetnosti. Kada čovjek posmatra umjetničko djelo, makar na trenutak prestaje željeti. U kontemplaciji lijepog postajemo čisti subjekt bez volje. „Promatrajući lijepo, postajemo čisti subjekt bez želje. U tome je oslobođenje.“ Zato je umjetnost najuzvišenija ljudska djelatnost jer nas oslobađa tiranije volje. Među umjetnostima, muzika zauzima najviše mjesto. Za razliku od drugih oblika koji predstavljaju ideje stvari, muzika neposredno izražava samu volju. „Muzika je otkrovenje volje kao takve. Ona je metafizika koja govori neposredno.“ Nije slučajno da je Richard Wagner bio duboko pod uticajem Schopenhauerove filozofije, a i mnogi drugi umjetnici našli su u njegovim djelima potvrdu vlastitih osjećaja. Schopenhauer je izgradio i posebnu etiku. Za razliku od Kanta, koji moral temelji na razumu i dužnosti, ili utilitarista, koji ga temelje na koristi, Schopenhauer kaže da je osnova etike saosjećanje. Kada u patnji drugoga prepoznamo vlastitu patnju, tada se rađa istinska moralnost. „Istinski moralno ponašanje izvire iz saosjećanja sa patnjom drugoga.“ Nije to racionalna odluka, nego neposredan osjećaj jedinstva života. „Svako bolno jaukanje koje dopire do nas iz prirode jeste poziv savjesti.“ Time je dao snažnu osnovu za etiku suosjećanja, koja je kasnije inspirisala mislioce poput Tolstoja ili čak ekološke pokrete koji naglašavaju povezanost svega živog. Iako je za života bio zanemaren i često ismijavan, njegovo djelo kasnije je doživjelo snažan uticaj. Nietzsche je u mladosti bio njegov oduševljeni učenik, iako će se kasnije okrenuti protiv njegovog pesimizma. Freud je prepoznao u njegovom učenju anticipaciju nesvjesnog i nagona. Wittgenstein je Schopenhauera čitao s poštovanjem. Borges, Cioran i mnogi pisci 20. vijeka u njemu su našli sagovornika. Čak i naučnici poput Einsteina isticali su da su u njegovim mislima nalazili inspiraciju. Schopenhauerov život bio je obilježen osamljenošću, sukobima i često gorčinom. Nikada nije imao mnogo prijatelja, a odnos s majkom Johanna, koja je bila poznata književnica, bio je hladan i napet. Ipak, upravo ta osama dala mu je snagu da razvije misao izvan popularnih tokova. Živio je skromno, često u sjenama velikih imena svoga doba, ali je vrijeme pokazalo da njegova filozofija ima trajnu vrijednost. Njegov pesimizam nije samo mračna vizija, nego poziv na trijezno suočavanje s prirodom života. On ne nudi utješne iluzije niti obećanja sreće, nego uči da je mudrost u prihvatanju stvarnosti onakve kakva jeste. „Čovjek može biti sam, ali ne smije biti u zabludi. Zabluda je gore od samoće“, pisao je. Umjesto lažnih obećanja, on nudi oslobađanje: u umjetnosti, u suosjećanju, u odricanju od želja. „Najveća mudrost je: mir.“ Schopenhauer nas uči da sreća nije cilj, nego da je cilj mudrost. Sreća je prolazna, uvijek vezana za ispunjenje neke želje, a želje su beskonačne. Mudrost je sposobnost da se prestane juriti za njima, da se pronađe spokoj u kontemplaciji i suosjećanju. Njegova filozofija, iako često nazivana pesimističkom, zapravo je pokušaj oslobađanja od patnje. Ako je svijet volja, onda se istinska sloboda nalazi u prestanku volje. Ako je život bol, onda je mudrost u pronalaženju puta ka miru. Schopenhauer je svojom mišlju dao jedinstven odgovor na pitanje smisla ljudskog postojanja. Nije to bio odgovor pun optimizma, ali je bio dubok i iskren. Njegove riječi i danas zvuče kao poziv da prestanemo bježati od stvarnosti i da pronađemo snagu u tišini. Njegova filozofija ostaje izazov i podsjetnik da sreća nije obećana, ali da mir jeste moguć.