Upanišade – mistično srce Veda i tajna Sebstva

Upanišade nisu tek filozofski tekstovi, one su unutrašnja vizija pretočena u riječi, plamen potrage za smislom i jezgro svih istinskih pitanja o čovjeku, svijetu i krajnjoj stvarnosti. U njima vanjski ritual ustupa mjesto unutrašnjem viđenju, a žrtva prestaje biti prinošenje bogovima i postaje spoznaja vlastite suštine. One su najdublji sloj vedske tradicije, kraj i vrhunac Veda, mjesto gdje pjesma prelazi u tišinu a tišina u otkrovenje. Njihova svrha nije bila obrazovanje mnoštva nego inicijacija pojedinca u unutrašnju stvarnost. Njihova istina se ne prenosi pukim pamćenjem nego uvidom, neposrednim znanjem. One nisu sistemske rasprave nego vizije, dijalozi, pjesnički fragmenti i parabole koje prenose ono što se ne može logički dokazati nego jedino unutrašnje spoznati. Govore onima koji umiju čuti ono što se ne izgovara, onima koji žele otkriti nevidljivo u vidljivom, vječno u prolaznom i Jedno u mnoštvu. Najstarije među njima, Bṛhadāraṇyaka i Chāndogya, nastale su između osmog i petog stoljeća prije naše ere. Njihov jezik je arhaičan, ponekad nedovršen, ali upravo ta nedovršenost nosi snagu iskustva u nastajanju. Kasnije se broj uvećao i danas se govori o sto i osam Upanišada, iako se desetak smatra najvažnijima jer ih je komentarisao Adi Shankara, učvrstivši ideju nedualnosti. U njima se sažima cijela misao indijske filozofije. Središnji pojmovi su Brahman, Ātman i Moksha. Brahman je neopisiva, sveobuhvatna stvarnost, temelj svega. On nije lični bog, nije sila u svijetu, nego sama suština svijeta. On je ono što jeste, ne nastaje i ne nestaje, bez oblika i imena, ali u njemu sve nalazi svoje biće. „Brahman je istina, Brahman je znanje, Brahman je beskonačan“, kaže Taittirīya Upanišada. Ātman je istinska, nepromjenljiva svijest u čovjeku, jezgro koje se ne mijenja. U Upanišadama stoji da je Ātman jedno sa Brahmanom. „Tat tvam asi“ – „Ti si To.“ To je najpoznatija rečenica svih indijskih spisa, tajna ljudske egzistencije: ono što tražiš izvan sebe, to već jesi. Moksha je oslobođenje iz kruga rađanja i smrti, kraj lutanja kroz samsaru. Ono se ne postiže obredima niti znanjem iz knjiga nego unutrašnjom spoznajom jedinstva sa Brahmanom. „Ko spozna Ātman – ne rađa se ponovno“, stoji u Katha Upanišadi. Mistika ovih tekstova izražava se kroz poetske slike. U Katha Upanišadi dječak Naciketas razgovara sa Smrću i pita je o smislu života. Smrt mu odgovara da je mudrac onaj koji spozna Sebstvo i uđe u mir. U Īśa Upanišadi piše: „Ko vidi Sebstvo u svemu i sve u Sebstvu – nikada ne pati.“ Mundaka Upanišada kaže: „Kao što iskre iz vatre lete u bezbroj pravaca, tako iz vječnog Brahmana izlazi sve što postoji.“ Mandūkya Upanišada, najkraća od svih, govori o četiri stanja svijesti: budnom, snovitom, dubokom snu i onom četvrtom, Turiya, koje je tišina poslije zvuka OM, apsolutna svijest. Ona uči da je Turiya temelj svih drugih stanja, prostor u kojem se sve događa. Upravo tu vidimo kako se u Upanišadama spaja mistika i precizna introspekcija. One daju praktične upute: promatraj disanje, promatraj unutrašnju vatru, meditiraj na svjetlost u srcu, ponavljaj OM, ulazi u tišinu. OM je simbol Brahmana i zvuk stvaranja. „A“ označava budno stanje, „U“ snove, „M“ duboki san, a tišina poslije OM-a je Turiya – čista svijest. Meditacija na OM nije samo puko izgovaranje zvuka nego vraćanje u izvor. Kada se sjedi u miru i tiho ponavlja OM, kada se pažnja usmjeri na srce kao svetište u kojem prebiva Sebstvo, tada se otvara unutrašnje viđenje. Upanišade su bile preokret u vedskoj religiji jer su vanjski ritual zamijenile introspektivnim putem. Obredne žrtve ustupile su mjesto unutrašnjem viđenju. Najveća revolucija bila je spoznaja da je božansko u čovjeku, da je Sebstvo isto što i kosmičko Biće. Zato su one ostale vječne: nisu vezane za kulturu, već za samu ljudsku svijest. Njihov odjek prošao je kroz stoljeća. Adi Shankara u osmom vijeku gradi cijelu filozofsku školu na njima, naglašavajući nedualnost. Stoljećima kasnije Rabindranath Tagore i Hermann Hesse crpe iz njih poetsko nadahnuće. Jung u njima prepoznaje ogledalo nesvjesnog, Huxley ih ugrađuje u „Vječnu filozofiju“, a Tesla govori o energiji univerzuma kroz vedsku kosmologiju. Schopenhauer zapisuje: „Upanišade su mi bile uteha u životu i biće mi uteha u smrti.“ One su oblikovale i modernu naučnu imaginaciju, jer govore o jedinstvu koje podsjeća na savremene ideje kvantne fizike. Platon je govorio o svijetu ideja, Plotin o Jednom, Spinoza o Bogu prirode – i u svima njima prepoznajemo odjek istih uvida. Upanišade su nastale u usmenoj tradiciji, prenošene sa učitelja na učenika, stoljećima prije nego što su zapisane. To pokazuje koliko su bile svete – bile su šapat, a ne knjiga, iskustvo, a ne teorija. Njihove rečenice su kratke ali beskrajne, poput ključeva. „Ko spozna Ātman, spoznao je sve.“ „Onaj koji vidi sve bića u Sebstvu i Sebstvo u svim bićima – nikada se ne odvaja od toga.“ Njihova snaga leži u jednostavnosti i dubini. Njihove poruke nisu ostale samo u Indiji nego su oblikovale čitav svijet. One su univerzalno ogledalo. U vremenu buke one pozivaju tišini, u vremenu fragmentacije pozivaju jedinstvu. Ne traže vjerovanje nego iskustvo, ne nude dogmu nego ogledalo. One ne govore o bogovima nego o onome što je vječno u nama. Njihova svrha nije da ubijede nego da probude. U njima je sadržano znanje da je istina unutra. Zaključak svake Upanišade nije intelektualan nego unutrašnji – Sebstvo je Brahman, Tat tvam asi. Onaj koji je to spoznao prestaje pitati i postaje odgovor. „Onaj koji je pronašao Sebstvo postao je svjetlost koja ne gori, prostor koji se ne zatvara, voda koja se ne isušuje. On više ne pita – on je postao odgovor.“