„Ne postoji put ka istini, jer istina je živa i dinamična, a svaki put podrazumijeva mrtvu šemu.“
Jiddu Krishnamurti rođen je 1895. godine u Madanapalleu, u južnoj Indiji, u porodici koja je živjela jednostavno, ali bila povezana s teozofskim krugovima. Djetinjstvo mu je bilo teško, obilježeno bolešću, tugom i povučenim ponašanjem. Njegov otac, činovnik u britanskoj administraciji, bio je član Teozofskog društva, što je omogućilo da ga 1909. primijeti Charles Leadbeater. Leadbeater je rekao da je dječakova aura „potpuno bez sebičnosti“ i da u sebi nosi neobičan potencijal. To je bio trenutak kada je jedan skromni dječak iz Indije ušao u svjetsku duhovnu scenu. Teozofi su vjerovali da će on postati „vozilo“ za dolazak Maitreje – Svjetskog Učitelja, mesijanske figure koju su očekivali. Da bi ga pripremili za tu misiju, osnovali su Red Zvijezde Istoka, organizaciju čiji je Krishnamurti bio nominalni vođa. Oko njega se okupilo hiljade sljedbenika širom svijeta. Izgledalo je da će biti postavljen na pijedestal kao novi prorok, ali upravo tu počinje ono što je Krishnamurtija učinilo jedinstvenim – njegova potpuna pobuna protiv svih autoriteta, pa i protiv same ideje da iko može voditi čovječanstvo ka istini.
Godine 1929., u Holandiji, na vrhuncu očekivanja i pred deset hiljada okupljenih, Krishnamurti je raspustio Red Zvijezde Istoka. Njegove riječi su odjeknule kao udar: „Istina je zemlja bez puta i ne možete joj prići putem bilo koje religije, bilo koje sekte. To je moja poruka. Nijedna organizacija ne može vas dovesti do duhovnog oslobođenja.“ To je bio čin koji je zauvijek obilježio njegov život. On se odrekao moći, slavljenja ličnosti, kontrole nad ljudima. Od tog trenutka pa do smrti, Krishnamurti je ostao vjeran tom principu – da niko ne može biti guru, da niko ne može biti autoritet iznad tvog vlastitog uvida. Njegovo pravo djelo počinje upravo tim razbijanjem svih iluzija.
Krishnamurti nije učio iz knjiga, iako je bio duboko obrazovan. Njegovo učenje nije bilo sistem, doktrina ili tehnika. Govorio je direktno iz unutrašnjeg viđenja, iz srca tišine, iz dubine svijesti koja ne traži ništa. Njegove riječi nisu bile dogme za vjerovanje, nego alati za gledanje. Njegov „metod“ bio je odsustvo metode. Nije tražio da ljudi ponavljaju mantre, slijede rituale ili pripadaju ašramima. Govorio je: „Istina ne može biti zarobljena u riječima, ni u knjigama, ni u učenicima. Ona je u vama – ako se usudite da gledate.“
Osnovne poruke Krishnamurtijevog učenja mogle bi se sažeti u nekoliko ključnih tačaka, ali ni one nisu pravila – one su pozivi na unutrašnje gledanje. Prvo, govorio je o totalnoj slobodi bez cilja. On nije ponavljao poznatu formulu o „prosvjetljenju“ kao krajnjem cilju. Cilj, govorio je, stvara vrijeme i napor, a svijest ostaje zarobljena u starom obrascu. „Želja da postanete nešto je suština neslobode.“ Sloboda postoji samo kada nema ideala koji nas vuče u budućnost.
Drugo, koristio je negaciju kao put ka stvarnom. On nije govorio: „Budi dobar.“ Govorio je: „Posmatraj ono što nije ljubav – i ljubav će se pojaviti.“ Nije nudio pozitivne definicije, već je kroz tišinu i negaciju rastvarao iluzije. „Vidjeti laž kao laž – to je početak istine.“
Treće, njegova pažnja nije bila koncentracija, već svjesnost bez izbora. „Pažnja nije koncentracija. Pažnja je svjesnost svega – bez otpora, bez izbora.“ To znači da ne bismo trebali naprezati um, već pustiti da svijest vidi sve što se dešava, i unutra i spolja, bez pokušaja da promijeni.
Četvrto, njegovo razumijevanje straha bilo je izuzetno duboko. Govorio je da strah ne nestaje bježanjem, racionalizacijom ili vjerom, već kada se susretne direktno, bez riječi i bez pokušaja da se promijeni. „Kada se posmatrač i ono što je posmatrano rastvore, tada postoji ljubav – a u ljubavi nema straha.“
Peto, ljubav kod Krishnamurtija nije osjećaj ni emocija, već prisutnost bez želje. „Ljubav nije proizvod misli. Ljubav postoji kada umu nije stalo do sopstvene sigurnosti.“ Ljubav je tiha, ne traži, ne posjeduje, ne traži priznanje. Ona je poput zraka – ako je želiš zadržati, nestaje.
Šesto, Krishnamurti je odbacivao sve oblike discipline i tehnike. „Gdje je volja, tamo je sukob. Gdje je sukob, tamo je ego. Gdje je ego, tamo nije sloboda.“ Smatrao je da svaka tehnika meditacije ili duhovne prakse koja dolazi iz volje samo učvršćuje ego. Meditacija se, prema njemu, događa sama, spontano, kada um utihne.
Jedan od najpoznatijih aspekata njegovog života bili su dijalozi s naučnicima i filozofima, posebno sa Davidom Bohmom, kvantnim fizičarem. Njihovi razgovori o vremenu, misli, mjerenju i nesvjesnom postali su klasik duhovno-naučne razmjene. Bohm ga je pitao: „Zar misao nije nužna za funkciju?“ Krishnamurti je odgovorio: „Za funkciju, da. Ali ne i za slobodu.“ Ovi razgovori pokazuju da njegova misao nije bila religiozna dogma, već ulazak u samu strukturu postojanja.
Krishnamurti je također smatrao obrazovanje ključnim. Osnovao je škole širom svijeta – u Indiji, Engleskoj i Americi – ne da bi učio djecu sistemu, nego da bi ih učio životu bez straha i poređenja. „Obrazovanje nije priprema za život – obrazovanje je život sam.“ Smatrao je da prava inteligencija dolazi iz saosjećanja i ljubavi, a ne iz pukog pamćenja i ponavljanja. „Prava inteligencija se rađa kada postoji saosjećanje i ljubav, a ne iz memorije i ponavljanja.“
Kroz cijelo svoje učenje, Krishnamurti je iznova naglašavao da je „ja“ iluzija. To nije ništa drugo do memorija, priča, niz navika i slika koje um gradi. Sloboda dolazi kada ta slika prestane da dominira. „Samo kada um umre za sve što poznaje, dolazi novo.“ „Um koji traži sigurnost – nikada neće otkriti istinu.“
Njegov kraj bio je tih i u skladu s njegovim učenjem. Umro je 1986. godine u Ojaiu, Kaliforniji, u svojoj devedesetoj godini. Njegove posljednje riječi bile su jednostavne: „Sada je sve rečeno. Vi morate da slušate. Ne mene – već tišinu u sebi.“ Nije tražio nasljednike, nije ostavio učenike ni institucije. Ostavio je samo pitanje i tišinu.
Krishnamurti kao ličnost i učenje ostaje paradoks – prorok koji nije želio biti prorok, učitelj koji je negirao ulogu učitelja, glas koji nas vodi u tišinu. Njegova snaga nije bila u izgradnji sistema, već u rušenju svih sistema. Nije davao odgovore, davao je ogledalo u kojem svako mora sam da vidi sebe. U vremenu prepunom tehnika, metoda, rituala i obećanja, njegova poruka ostaje radikalna i jednostavna: „Ne pokušavaj da se promijeniš. Samo gledaj – i promjena će doći kao miris cvijeta u vjetru.“
Na kraju, možda se njegova poruka može sažeti u jednu rečenicu: „Ono što jeste – to je sveto. Posmatraj to – i to će se promijeniti.“ To je glas tišine i slobode, glas koji nas poziva ne da slijedimo, nego da vidimo.