Antigimnastika je tjelesna praksa koju je sedamdesetih godina razvila francuska kineziterapeutkinja Thérèse Bertherat, kao odgovor na uobičajene pristupe fizičkoj aktivnosti koji su često grubi, mehanički i odvojeni od stvarnog osjeta tijela. Za razliku od tradicionalne gimnastike koja se temelji na ponavljanju pokreta u cilju jačanja mišića i povećanja fleksibilnosti, antigimnastika polazi od ideje da je tijelo živo sjećanje – arhiva svih emocionalnih, psihičkih i životnih iskustava – te da pokret može postati alat za oslobađanje duboko ukorijenjenih napetosti. Thérèse Bertherat je svoje razumijevanje tijela razvila pod uticajem rada Françoise Mézières, koja je smatrala da se tijelo ne može posmatrati kroz izolovane mišiće već kao globalna mišićna struktura gdje svaki pokret ima sistemski uticaj. U svojoj knjizi „Tijelo ima svoje razloge“ (Le Corps a ses raisons, 1976), Bertherat opisuje antigimnastiku kao put vraćanja tijela njegovom prirodnom izrazu, oslobađanjem od neprirodnih tenzija koje smo nagomilali kroz život – često kao odgovor na traume, emocionalne blokade, društvene norme ili nepravilne obrasce disanja i držanja.
U antigimnastici nema vježbanja u klasičnom smislu. Umjesto toga, praktikuju se male, precizne i vrlo spore kretnje koje djeluju na duboke mišićne lance – posebno na stražnji mišićni lanac, koji je prema Mézières najodgovorniji za tjelesne disbalanse. Kroz te pokrete tijelo se „razvezuje“, a pažljivo slušanje unutrašnjih senzacija pomaže da se otkriju skrivene napetosti, potisnute emocije i nesvjesni obrasci. Jedna od temeljnih tvrdnji antigimnastike jeste da se emocionalne traume, psihički stresovi i mentalne konstrukcije ne nalaze samo u glavi, već su inkorporirani u samu strukturu tijela. Na primjer, osoba koja je godinama gutala suze može razviti stalnu napetost u dijafragmi, dok neko ko se povlačio iz konflikata često ima sabijen grudni koš i ukočena ramena. Thérèse Bertherat piše: „Svaka stanica tvog tijela zna tvoju priču. Ne moraš se sjećati ničega svjesno. Tvoje tijelo pamti za tebe.“
Praksa antigimnastike odvija se uglavnom u manjim grupama, pod vođstvom licenciranog terapeuta. Sesije traju od 60 do 90 minuta i često uključuju korištenje jednostavnih pomagala – jastučića, štapova, malih kuglica – kako bi se tijelo dovelo u položaj u kojem može osjetiti razliku između napetosti i otpuštanja. Kroz verbalna uputstva vježbač postaje svjestan dijelova tijela koje je možda zanemario, uči razlikovati napetost od prisutnosti i s vremenom vraća povjerenje u vlastito tijelo. Rad sa disanjem zauzima posebno mjesto, ali ne kao kontrolisana tehnika, već kao čin osluškivanja i dopuštanja da se dah prirodno vrati svom ritmu.
U posljednjoj deceniji, interdisciplinarna istraživanja iz oblasti neuroznanosti, somatske terapije i psihofiziologije potvrdila su temeljne premise antigimnastike. Studije o fasciji – povezujućem tkivu koje obavija mišiće i organe – pokazuju da fascija reaguje na stres, traumu i emocionalna stanja. Istraživanja Roberta Schleipa i saradnika (2020) ističu da spori i svjesni pokreti doprinose rehidraciji fascije i vraćanju elastičnosti, što se direktno poklapa s tehnikama antigimnastike. Stephen Porges i njegova teorija polivagalnog nerva, kao i rad Bessela van der Kolka („Tijelo pamti“), potvrđuju da se emocionalna trauma pohranjuje u tijelu i da pokret, pažnja i tjelesna svjesnost mogu resetovati autonomni nervni sistem. Antigimnastika se tako javlja kao alat ne samo za fizičko, već i za emocionalno iscjeljenje.
Dodatno, somatske psihoterapije poput Somatic Experiencinga ili Feldenkrais metode potvrđuju da promjene na nivou mikropokreta i percepcije tijela mogu dovesti do smanjenja anksioznosti, depresije i posttraumatskih simptoma. Meta-analiza iz 2022. godine objavljena u časopisu Frontiers in Psychology navodi antigimnastiku kao jednu od perspektivnih tjelesnih terapija sa značajnim rezultatima u regulaciji stresa. Epigenetička istraživanja, koja popularizuje Bruce Lipton, ukazuju da način na koji živimo i koristimo svoje tijelo utiče na ekspresiju gena. Pokreti koji oslobađaju potisnutu energiju i vraćaju tijelo u prirodno stanje mogu imati dugoročan biološki efekat.
U savremenom svijetu preopterećenosti informacijama i digitalizacijom tijela, antigimnastika vraća pažnju na najjednostavnije – osluškivanje vlastitog tijela. Postaje sve popularnija u Francuskoj, Njemačkoj, Švicarskoj i Kanadi, gdje se koristi ne samo kao terapija nego i kao filozofski pristup životu. Licencirani praktičari prolaze višegodišnju obuku, a Institut Thérèse Bertherat nastavlja širiti znanje kroz radionice i seminare.
Antigimnastika nije vježba za one koji traže brze rezultate, već put samospoznaje, nježnog otpuštanja i povratka povjerenja u tijelo. Ona podsjeća da je tijelo naš prvi dom i da je unutar njega sačuvana mudrost, iscjeljenje i put prema cjelovitosti. U svijetu koji nas uči da prevazilazimo tijelo, ona nas vraća osnovnom znanju: tijelo pamti, tijelo zna, a oslobođen pokret otvara prostor unutrašnjoj slobodi.
Izvori i literatura:
Thérèse Bertherat – Le Corps a ses raisons, Éditions du Seuil, 1976
Françoise Mézières – Le Corps a ses raisons, Éditions Maloine, 1976
Schleip, R. et al. (2020). Fascial Fitness: Fascia-Oriented Training for Bodywork and Movement Therapies
Bessel van der Kolk – The Body Keeps the Score, Viking, 2014
Stephen Porges – The Polyvagal Theory, Norton, 2011
Frontiers in Psychology (2022). Somatic Movement and Embodied Therapies – A Meta Review
Bruce H. Lipton – The Biology of Belief, Hay House, 2005
