Vipassana, što u prevodu znači jasno viđenje ili uvid, jedna je od najstarijih meditacijskih praksi na svijetu i svoje korijene ima u vremenu Gautame Buddhe. Njena suština nije u pukom opuštanju niti u stvaranju ugodnog raspoloženja, nego u radikalnoj transformaciji svijesti kroz neposredno promatranje stvarnosti onakve kakva jest. Ona je metod koji vodi oslobođenju time što nas uči da ne gledamo svijet kroz filtere želje i odbojnosti, već da vidimo kako sve što nastaje neizbježno prolazi, kako vezivanje za prolazno donosi patnju i kako ne postoji trajno ja koje bi sve to moglo posjedovati i kontrolirati.
Sam naziv Vipassana dolazi iz palijskog jezika i sastavljen je od riječi vi, što znači posebno ili jasno, i passana, što znači vidjeti. U tom spoju krije se značenje posebnog gledanja, uvida koji prodire dublje od površine i otkriva pravu prirodu stvari. Buddha je ovu tehniku podučavao kao put oslobođenja, jer je u njoj vidio način da se patnja, koja prožima ljudski život, ne samo ublaži, nego i prevaziđe. Patnja, dukkha, nastaje jer se čovjek veže za ono što ne može trajati, jer želi zadržati ono što je po prirodi prolazno, ili od sebe otkloniti ono što mu je neugodno, iako ni jedno ni drugo nije moguće.
Vipassana se stoljećima prenosila usmenim putem u različitim dijelovima Azije. U Indiji i Šri Lanki, kasnije u Burmi i Tajlandu, čuvala se kroz monaške zajednice i prenosila s učitelja na učenika. Na Zapad je stigla tek u dvadesetom stoljeću, najviše zahvaljujući S. N. Goenki, koji je ovu praksu sistematizirao i učinio je dostupnom ljudima širom svijeta. Goenka je uvijek naglašavao da Vipassana ne pripada nijednoj religiji, nego čovječanstvu u cjelini, jer je njen predmet istraživanja univerzalan: tijelo, um i njihova povezanost.
Praksa Vipassane počiva na tri osnove koje čine cjelinu. Prva je moralna disciplina, sīla, jer bez poštovanja osnovnih načela nenasilja, istinoljubivosti i čestitosti um ostaje nemiran i zamućen. Druga je sabranost, samādhi, koja se razvija kroz usmjeravanje pažnje, najčešće na disanje, dok se um ne smiri i ne postane stabilan. Tek tada može nastupiti treća osnova, paññā, mudrost, a ona se rađa kroz samu Vipassanu, kroz promatranje tijela i uma kakvi jesu. To promatranje donosi uvid u prirodu postojanja, u ono što Buddha naziva tri obilježja svega što postoji: prolaznost, patnju i nepostojanje trajnog ega.
Sam način vježbanja Vipassane često se prenosi na povlačenjima u tišini, koja traju deset dana ili duže. Tokom njih praktikant živi u potpunoj šutnji, bez razgovora, čitanja, pisanja, bez mobitela i bilo kakvih distrakcija. Dan je ispunjen meditacijom, i do deset sati sjedenja u promatranju daha i tijela. Najprije se pažnja usmjerava na disanje, jednostavno svjesno posmatranje udaha i izdaha. Kada um postane mirniji, pažnja se širi na tijelo i njegove senzacije. Sve što se osjeti – trnci, toplina, hladnoća, bol ili pritisak – promatra se bez reagovanja. Ne nastoji se da ugodno ostane niti da neugodno nestane. To je suština prakse: promatrati bez želje i odbijanja, jer u tome leži oslobođenje uma od automatskih reakcija.
Iskustvo povlačenja zna biti izuzetno intenzivno. U svakodnevnom životu stalno pronalazimo načine da se odvratimo od sebe, da pobjegnemo u distrakcije. Na povlačenju toga nema. Tamo se suočavamo licem u lice sa sobom: sa boli tijela od dugog sjedenja, s nemirom uma, sa emocijama i mislima koje izranjaju iz dubina nesvjesnog. Sve to postaje materijal za promatranje. Kroz takvu praksu pojavljuju se uvidi.
Jedan od prvih uvida je anicca, prolaznost. Meditant vidi kako svaka senzacija u tijelu nastaje i nestaje, kako ništa ne traje, kako i najintenzivnija bol na kraju iščezne, kao što i najugodniji osjećaj nestane. To nije teorija, nego iskustvo koje se ponavlja dok postane neosporna činjenica. Iz toga se rađa drugi uvid, dukkha, spoznaja da vezivanje za prolazno donosi patnju. Kada želimo da ugodno traje, a neugodno nestane, patimo, jer ne možemo zaustaviti promjenu. Treći uvid je anatta, nepostojanje trajnog ega. Promatrajući tijelo i um, shvaćamo da su oni samo procesi: senzacije nastaju i nestaju, misli dolaze i odlaze, emocije se pojavljuju i gube. Nema čvrstog „ja“ izvan tih procesa. Ono što nazivamo sobom samo je privremena kombinacija prolaznih događaja.
Kada se ova tri uvida ukorijene, dolazi do oslobađanja. Kada zaista osjetimo prolaznost, prestajemo se vezivati. Kada prestanemo vezivati, prestaje i patnja. Kada nestane iluzije trajnog ega, otvara se prostor slobode i mira.
Savremena naučna istraživanja potvrdila su mnoge od ovih tvrdnji svojim jezikom. Neuroznanstvena mjerenja pokazuju da dugogodišnji praktikanti Vipassane imaju smanjenu aktivnost amigdale, centra za strah i stres, te pojačanu povezanost u regijama mozga koje upravljaju introspektivnom pažnjom i regulacijom emocija. Kod njih se vidi i veća debljina sive mase u područjima povezanima s empatijom i svjesnošću. Studije pokazuju da već nakon nekoliko tjedana prakse dolazi do smanjenja hormona stresa i poboljšanja emocionalne stabilnosti. Tako nauka, svojim pojmovima i metodama, potvrđuje ono što meditanti stoljećima svjedoče kroz iskustvo.
Ipak, put Vipassane nije lak. Na povlačenjima se mnogi suočavaju s intenzivnim fizičkim bolovima, sa snažnim emocijama koje izranjaju iz nesvjesnog, pa i s osjećajem gubitka identiteta. Suze, tuga, strah i unutrašnje krize česti su pratioci procesa. No upravo u tome leži preobražaj. Kada ih promatramo bez reagovanja, oni se rastvaraju i oslobađaju prostor unutrašnjoj lakoći. Stroga disciplina povlačenja, koja ponekad izgleda surova, nužna je da bi se to dogodilo. Bez nje, um bi uvijek tražio bijeg. Upravo ograničenja stvaraju prostor u kojem je susret sa sobom moguć.
Nakon povratka u svakodnevni život, mnogi govore o dubokim promjenama. Postaju smireniji, manje reaktivni, sposobni za suosjećanje i strpljenje. Lakše podnose stres i donose odluke s većom jasnoćom. Vipassana se tako ne zadržava u meditacijskim salama, nego se prenosi u svakodnevicu, u odnose, rad i odmor. To nije bijeg iz svijeta, nego umijeće življenja u svijetu.
Veliki doprinos u širenju Vipassane dao je S. N. Goenka, koji je ovu praksu prenio iz Burme u Indiju i zatim u cijeli svijet. Njegova filozofija bila je jasna: Vipassana pripada čovječanstvu, a ne religiji, naciji ili kulturi. Zato su kursevi besplatni, a naglasak je na iskustvu, a ne na vjerovanju. Hiljade ljudi širom svijeta, zahvaljujući tom naslijeđu, pronašle su u Vipassani put prema unutrašnjem miru i slobodi.
Vipassana je umijeće življenja. Nije dogma, nije ritual, nije filozofska teorija. To je praksa koja koristi jedini alat koji svatko ima – vlastito tijelo i um – i vodi oslobađanju. Uči nas da promatramo stvarnost onakvu kakva jest, da se suočimo s prolaznošću i patnjom bez bijega i da se oslobodimo iluzije trajnog ja. U tom učenju krije se oslobođenje. Kada prihvatimo da je sve prolazno, oslobađamo se patnje. Kada shvatimo da patnja nastaje iz vezivanja, prestajemo se vezivati. Kada uvidimo da nema trajnog ega, otvara se prostor mira. Vipassana nas podsjeća da sreća ne dolazi izvana, nego iznutra.
Kao što je Goenka često govorio, Vipassana je način života. Ona vodi ka pravoj sreći, sreći koja se ne oslanja na prolazne stvari, nego izvire iz srca oslobođenog tereta i sjaji iznutra kao trajni mir.
