Nikolaj Aleksandrovič Kozirjev (1908–1983) bio je sovjetski astrofizičar, filozof i vizionar čije ideje i eksperimenti i danas izazivaju divljenje i kontroverze. Njegova najradikalnija misao bila je da vrijeme nije pasivan okvir događaja, već aktivna sila koja pokreće materiju i život. Kozirjev je smatrao da postoji „energetska supstanca vremena“ koja može uticati na mase, sisteme rotacije, toplotne procese i čak biološke organizme. U jednom od svojih radova zapisao je: „Vrijeme nije rezultat kretanja, već njegov uzrok. Vrijeme ima energiju, moć i usmjerenje, a naš zadatak je da naučimo kako se povezati s njegovim tokom.“ (Kozyrev, 1967).
Za razliku od Einsteinove teorije relativnosti, gdje je vrijeme samo koordinata u četvorodimenzionalnom kontinuitetu, Kozirjev ga je tretirao kao samostalnu i djelatnu komponentu stvarnosti. Njegovi eksperimenti s klatnima, giroskopima i rotirajućim masama pokazivali su anomalije koje nije bilo moguće objasniti klasičnom fizikom: promjene težine objekata, neobjašnjive oscilacije u rotaciji i pojave toplote u izolovanim sistemima. Smatrao je da su to direktni tragovi djelovanja vremena kao energije. „Ako uzmemo ozbiljno postojanje vremena kao sile, onda ne možemo ignorisati mogućnost da misao, volja i život direktno komuniciraju sa univerzumom kroz tu silu“, pisao je 1971. godine.
Jedan od najfascinantnijih nastavaka njegovog učenja nakon njegove smrti jesu takozvana Kozirjevljeva ogledala, razvijena u Novosibirsku tokom 1990-ih od strane Vladimira Kaznačejeva i Valerija Trofimova. Ta ogledala nisu obične reflektivne površine već spiralne komore izrađene od aluminijuma ili drugih metala, osmišljene da reflektuju i pojačaju informacione tokove. Osobe smještene unutar tih struktura često su prijavljivale intenzivne promjene svijesti, jačanje intuicije, vizije prošlih i budućih događaja, pa čak i iskustva izvan tijela. Kaznačejev je zapisao: „Mi vjerujemo da su ogledala Kozirjeva prozor u svijest univerzuma. Unutar njih čovjek se ne nalazi samo u ogledalu materije, već u refleksiji same informacije, vremena i duhovne suštine stvarnosti“ (Kaznacheev, 1997). Trofimov je dodao: „Unutrašnjost ogledala ponaša se kao rezonantna komora svjesnosti – prostor u kojem vrijeme ne teče linearno, već ciklično, s povratnim informacijama iz prošlosti i budućnosti“ (Trofimov, 2003).
Eksperimenti sprovedeni u Novosibirsku uključivali su istovremeno posmatranje učesnika unutar ogledala i kontrolnih grupa udaljenih stotinama kilometara. U više navrata prijavljene su telepatske povezanosti, slične vizije i emocionalna sinkronizacija. Neki učesnici govorili su o susretima s arhetipskim slikama, drugi o regresivnim memorijama, a neki o osjećaju kontakta s višom inteligencijom. Pored psihoenergetskih fenomena, zabilježeni su i zdravstveni efekti: smanjenje anksioznosti, poboljšanje imuniteta i ubrzana regeneracija. Kreativci su nakon boravka u ogledalima prijavljivali nalete inspiracije, nove ideje i dublje uvide.
Savremeni ruski istraživači pokušali su objasniti djelovanje ogledala kroz teoriju torzionih polja. Igor Akimov i Gennadij Shipov razvili su Teoriju fizičkog vakuma, prema kojoj torziona polja prenose informacije, misli i namjere. Ona nisu ograničena brzinom svjetlosti i djeluju trenutno. „Torzijona polja djeluju van granica brzine svjetlosti. To je domen duše, svijesti i namjere. Kozirjev je bio prorok te fizike“ (Shipov, 1998). Ove ideje poklapaju se s hipotezom morfogenetskih polja Ruperta Sheldrakea, s teorijom kvantne svijesti Penrosea i Hameroffa, te s konceptom zero point field Lynne McTaggart. Sve ukazuju na postojanje suptilne informacione matrice univerzuma, koju ljudska svijest može percipirati.
Kozirjev nije otvoreno govorio religijskim jezikom, ali njegova ideja da vrijeme proizvodi život i svijest nagovještavala je dublje duhovno uvjerenje. U ličnim bilješkama napisao je: „Tamo gdje vrijeme djeluje, tamo postoji kreativna sila. To nije sila u mehaničkom smislu, već u duhovnom smislu: volja, smisao, namjera.“ Smatrao je čovjeka organom univerzuma koji opaža i transformiše tokove vremena.
Danas se ogledala Kozirjeva koriste u nekim eksperimentalnim centrima u Rusiji, Ukrajini i Kazahstanu. Njihova primjena uključuje psihoenergetsku terapiju, regresoterapiju, meditaciju i aktivaciju viših potencijala svijesti. Postoje i manji modeli za ličnu upotrebu – takozvana mini-ogledala – koja služe za meditaciju i introspektivan rad, iako su njihovi efekti blaži od originalnih spiralnih komora. Neki terapeuti tvrde da pomažu pri lucidnim snovima, regeneraciji i dubljem introspektivnom radu.
Naslijeđe Nikolaja Kozirjeva danas se prepoznaje kao vizionarsko. Poput Nikole Tesle ili Davida Bohma, i on je pokušao premostiti jaz između duha i materije. Njegova ideja da je vrijeme aktivna supstanca i ogledala kao most prema informacijskom polju univerzuma ostaju inspiracija. „Vrijeme je život univerzuma, a čovjek je njegovo srce“, zapisao je 1975. godine. Njegov rad nas uči da svemir nije mrtva mehanička konstrukcija, već živ organizam koji misli, osjeća i stvara, i da je ljudska svijest most između nevidljivog i vidljivog.
Izvori i literatura: Kozyrev, N. A. – On the Possibility of Experimental Study of the Properties of Time (1967); Kaznačejev, V. N. – Reflections of Time and the Human Consciousness (1997); Trofimov, V. A. – Experiments with Consciousness and Kozyrev Mirrors (2003); Shipov, G. I. – Theory of Physical Vacuum and Torsion Fields (1998); Sheldrake, R. – Morphic Resonance (1981); McTaggart, L. – The Field (2002); Hameroff & Penrose – Orch OR Model of Consciousness (1996).