Autogeni trening je metoda samoregulacije i unutrašnje harmonizacije koju je razvio njemački psihijatar Johannes Heinrich Schultz 1932. godine, nakon što je u radu s pacijentima pod hipnozom primijetio da spontano ulaze u stanje težine, topline, usporenog disanja i mirnijeg rada srca. Schultz je zaključio da se isti efekti mogu postići bez hipnotizera, kroz samosugestiju i usmjerenu pažnju. Tako je nastala tehnika koja je istovremeno naučno utemeljena i jednostavna za primjenu, a ujedno toliko duboka da je našla mjesto i u medicini i u duhovnoj praksi. U osnovi autogenog treninga nalazi se ideja da tijelo i psiha djeluju kao jedinstven sistem, te da promjenom fizioloških senzacija možemo promijeniti i emocionalno stanje. Standardni oblik vježbi sastoji se od šest koraka. Prvi je izazivanje osjećaja težine u rukama i nogama, što opušta muskulaturu. Drugi je izazivanje topline u udovima, povezane s proširenjem krvnih sudova i boljom cirkulacijom. Treći se fokusira na rad srca, uz autosugestiju da ono kuca mirno i ravnomjerno. Četvrti se odnosi na disanje, koje postaje mirno i lagano. Peti utiče na solarni pleksus i abdomen, gdje se izaziva osjećaj ugodne topline, što donosi smirenje emocionalnog centra. Šesti izaziva osjećaj prijatne hladnoće u čelu, što donosi mentalnu bistrinu i jasnoću. Ove formule ponavljaju se u unutrašnjem monologu dok se pažnja lagano spušta u tijelo.
Metoda se uči postepeno, obično u ciklusu od osam do dvanaest sedmica, gdje se svaka vježba savladava i održava dok ne postane spontana, a zatim se prelazi na sljedeću. Dugoročno prakticiranje dovodi do promjene čitavog unutrašnjeg tonusa čovjeka. Funkcionalna MRI i EEG studije pokazuju da se tokom vježbanja autogenog treninga smanjuje aktivnost amigdale, centra za stres i strah, a povećava aktivnost prefrontalnog korteksa, što je povezano sa sposobnošću introspektivne kontrole i emocionalne stabilnosti. Novija istraživanja ukazuju i na epigenetske promjene: redovito prakticiranje autogenog treninga smanjuje razine upalnih markera poput interleukina-6 i C-reaktivnog proteina, što govori o direktnom uticaju na imunološki sistem.
Na našim prostorima jedan od najvažnijih učitelja i popularizatora autogenog treninga bio je dr Vladimir Gruden. On ga je nazivao tehnikom povratka sebi, naglašavajući da autogeni trening ne donosi samo relaksaciju, nego otvara prostor unutrašnje tišine u kojoj čovjek ponovo pronalazi ravnotežu i smisao. Po Grudenu, to je most između tijela i duha, praksa koja se može koristiti i u medicinskom i u duhovnom smislu. Drago Plečko isticao je sličnu misao, naglašavajući da autogeni trening povezuje zapadnu psihosomatsku medicinu i istočne duhovne tehnike, ali da se razlikuje po tome što je utemeljen u eksperimentalnoj psihologiji i fiziologiji, pa je zbog toga prihvatljiv i ljudima koji nisu skloni mističnim tradicijama. Plečko je govorio da autogeni trening može otvoriti vrata dubljim slojevima svijesti, pa čak i stanjima u kojima se pojavljuju intuitivni uvidi i susret s nesvjesnim sadržajima.
Primjena autogenog treninga danas je vrlo široka. U sportu se koristi za kontrolu emocija, smanjenje treme i postizanje unutrašnje koncentracije. U obrazovanju pomaže djeci da razviju pažnju i smirenost. U poslovnom svijetu se koristi kao tehnika za redukciju stresa i povećanje fokusa. U rehabilitaciji i psihoterapiji služi kao metoda podrške kod depresije, anksioznosti, posttraumatskog stresa i psihosomatskih poremećaja. Savremene digitalne tehnologije dodatno su ga približile ljudima kroz aplikacije i vođene audio programe, pa se metoda danas uči i prakticira kod kuće uz podršku online instruktora. Studije pokazuju da čak i ovakav oblik prakse donosi mjerljivo smanjenje kortizola, usporavanje pulsa i subjektivni osjećaj mira.
Autogeni trening nije samo tehnika relaksacije nego i put unutrašnje transformacije. On uči čovjeka da upravlja sopstvenim unutrašnjim stanjima, da spusti pažnju iz glave u tijelo i da otkrije tišinu koja se nalazi iza misli i napetosti. Schultz je govorio da ne učimo samo kako da se opustimo, već kako da postanemo ljudi u punom smislu te riječi. Redovnim prakticiranjem stvara se nova unutrašnja klima u kojoj stres i konflikti gube snagu, a raste osjećaj mira, jasnoće i unutrašnje snage.
Na Balkanu ova metoda nosi i dodatni pečat jer su je razvijali i obogaćivali domaći stručnjaci poput Grudena i Plečka, koji su u njoj vidjeli ne samo medicinski alat, nego i duhovnu disciplinu. Njihov rad ukazuje na to da autogeni trening može biti i put prema unutrašnjoj tišini, zahvalnosti i povezanosti sa sobom. Zbog toga ga mnogi smatraju mostom između medicine i duhovnosti, između nauke i unutrašnjeg iskustva.
Autogeni trening u svojoj srži je jednostavan: ne traži ništa osim volje, discipline i nekoliko minuta tišine svakoga dana. A ono što nudi zauzvrat je osjećaj dubljeg mira, balansiranog života i povezanosti s unutrašnjom osovinom. To je metoda koja spaja znanost, praksu i iskustvo, i ostaje jedna od najsnažnijih tehnika samopomoći i unutrašnjeg iscjeljenja u savremenom svijetu.
Izvori: Johannes H. Schultz, Das Autogene Training; Vladimir Gruden, Psihosomatska medicina, Umijeće življenja, Psihologija duhovnosti; Drago Plečko, Parapsihologija i moderna znanost, Putovi spoznaje; Neuroscience Letters 2022; Frontiers in Psychology 2023; Mind-Body Medicine Journal 2024; L. Linden, Autogenic Training: A Mind-Body Approach to the Treatment of Stress and Anxiety.