I Uvod i povijesni temelj
Islam je više od religije u uskom smislu riječi – on je din, sveobuhvatan način života i postojanja, koji objedinjuje vjerovanje, moral, praksu, zakone, duhovnost i kosmologiju. Sama riječ islam dolazi od arapskog korijena s-l-m, što znači mir, sigurnost i cjelovitost. Islam je predanje, usklađivanje sa zakonima univerzuma, povratak izvornoj prirodi čovjeka, fitri. To predanje rađa mir, jer se duša vraća svome izvoru. Kur’an jasno kaže: „Zaista, vjera kod Allaha je islam“ (3:19). Time se naglašava da islam nije novotarija u historijskom smislu, već završetak i potvrda jedne iste poruke koja se prenosila preko svih poslanika. Čovjek u islamu nije slučajna tvorevina, već biće kojem je udahnut Božanski duh, namjesnik na zemlji, odgovoran za sebe i svijet.
Historijski, islam započinje objavom Muhammedu u pećini Hira 610. godine. Poslanik, poznat kao El-Emin, Povjerljivi, povukao se u tišinu i tada mu se ukazao melek Džibril s riječima: „Čitaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara“ (96:1). To iskustvo je označilo prekretnicu u ljudskoj historiji. Muhammed, koji nikada nije tvrdio da je nadnaravan, prenio je poruku o Jednom Bogu, univerzalnoj pravdi i unutrašnjem miru. Njegova misija bila je da ljude podsjeti na ono što su njihova srca već znala – da je Bog Jedan, da su sva bića povezana, i da je svrha čovjeka povratak tom jedinstvu kroz ljubav, milost i pravdu. Islam je sebe uvijek shvatao kao nastavak i pečat prethodnih objava. Kur’an spominje Adema, Nuha, Ibrahima, Musaa i Isaa, naglašavajući: „Mi ne pravimo razliku među poslanicima Njegovim“ (2:285). Stoga islam sebe vidi kao univerzalnu duhovnu stazu, a ne kao zatvoreni sistem.
II Osnovni principi i Kur’an
U središtu islama stoji Kur’an – nestvorena Božanska riječ, objavljena na arapskom jeziku. Kur’an nije hronološka knjiga, nego mreža znakova, ajeta, koji se otkrivaju onima koji kontempliraju. On je istovremeno tekst, melodija, vibracija i unutarnja prisutnost. „A da smo ovaj Kur’an objavili brdu, ti bi ga vidio ponizno i rascjepano od straha od Allaha“ (59:21). Muslimani vjeruju da Kur’an nije prevodiv u potpunosti, jer svaka riječ sadrži slojeve značenja. Zato je njegovo učenje uvijek živ proces – tumači se kroz tefsir, ali i kroz unutarnje otvaranje srca.
Osnovni principi islama sažeti su u pet stubova: svjedočenje vjere, molitva, post, zekat i hadž. Ali iza tih stubova stoji dublji smisao: podsjećanje, sabiranje, usklađivanje tijela, daha i srca. Namaz je povratak u centar dana, post je povratak čistoti i oslobađanje od ovisnosti, zekat je čišćenje duše od pohlepe, hadž je povratak izvorištu čovječanstva. Sve to uči čovjeka da ništa ne posjeduje sam, već da je sve dar i povratak Bogu.
Islam ima bogatu duhovnu antropologiju. Čovjek je stvoren od gline, ali oplemenjen Božanskim duhom: „Kad mu oblik dam i u njega duh svoj udahnem, vi mu se poklonite!“ (15:29). On je stvoren u najljepšem obliku (ahsan taqwim), ali sposoban da padne u najniže stanje. Njegova svrha je da izabere put povratka. Poslanik Muhammed je rekao: „Svako dijete se rađa u fitri“ – unutrašnjoj čistoti i prepoznavanju Boga – „pa ga roditelji učine Jevrejem, kršćaninom ili vatropoklonikom“. Povratak u fitru, dakle, jeste duhovni cilj – čišćenje srca (tazkiyat an-nafs), sjećanje na Boga (zikr), promišljanje (tafakkur) i življenje u skladu s unutrašnjom istinom.
U Kur’anu se čovjek opisuje kao amana – povjerena tajna. On nosi božansku iskru, ali i odgovornost. On je most između vidljivog i nevidljivog, tijela i duha. Islam naglašava Rahman i Rahim – dva imena Boga koja označavaju beskrajnu milost i nježnost. Sve što postoji, nastaje i opstaje u tom moru milosti.
III Unutarnja duhovnost i sufizam
Sufizam, ili tasavvuf, unutarnja je dimenzija islama. Ako je šerijat vanjski okvir, sufizam je srce. On ne odbacuje formu, nego je ispunjava unutrašnjim značenjem. Sufije teže marifetu, unutarnjem znanju Boga, koje nije teorijsko nego iskustveno. Cilj je fana – poništenje ega, i baka – trajanje u Bogu. Ibn Arabi je rekao: „Gdje god se okrećeš – tamo je Lice Božije“ (Kur’an 2:115). Rumi je rekao: „Ti nisi kap u okeanu, ti si čitav okean u jednoj kapi.“
Sufijske prakse uključuju zikr – spominjanje Božijeg imena, semâ – ples i muziku, meditaciju u tišini, služenje drugima, put učeništva pod muršidom. Kroz te prakse srce se polira, kao ogledalo, da bi odražavalo Božansku svjetlost. Haladž je to izrazio riječima: „Ja sam Istina“ – što nije značilo oholost, već da je njegov ego nestao, a u njemu se odražavala samo Božanska prisutnost. Al-Ghazali je spojio zakon i mistiku, pokazujući da duhovni put nije odvajanje od života nego njegovo pročišćenje.
Sufizam je razvio bogatu simboliku. Vino, ruža, noć, putnik – sve su to slike unutarnjeg putovanja. Ali iznad svega, sufizam govori o Ljubavi. Ljubav nije emocija, već najviša sila postojanja. Baal Shem Tov u jevrejskoj tradiciji, i Rumi u islamskoj, rekli su isto: da Ljubav vraća iskrice Bogu. U sufizmu se to naziva ishq – božanska ljubav koja guta sve drugo. Čovjek koji ljubi, postaje kanal kroz koji teče Svjetlo.
Etika islama također je duhovna. Čovjek treba da bude onaj koji širi mir – musliman je „onaj koji donosi mir drugima“. Poslanik je rekao: „Vjernik je onaj od čijeg jezika i ruku su sigurni drugi.“ Duhovna praksa nije odvojena od svakodnevnog života. Milost, poštenje, suosjećanje i pravednost nisu samo moralni imperativi, već duhovne discipline. Ko oprašta, oslobađa se ega; ko dijeli, oslobađa se vezanosti; ko pomaže, postaje odraz Božanske milosti.
IV Islam danas i univerzalna poruka
Islam nije samo historija niti skup rituala, već živa duhovna vizija. U kosmološkom smislu, sve je u islamu znakovi (ajati) – od kretanja zvijezda do titraja srca. Kur’an kaže: „Mi smo sve s mjerom stvorili“ (54:49) i „Ne postoji ništa, a da Ga ne veliča, samo vi to ne razumijete“ (17:44). Cijeli svemir je zikr, stalno spominjanje Boga. Čovjek, sa svojom sviješću, jedini je pozvan da to razumije i odabere.
Islam priznaje i druge vjere. Kur’an kaže: „Reci: O sljedbenici Knjige! Dođite da se okupimo oko riječi koja je jednaka i nama i vama: da ne obožavamo nikoga osim Allaha“ (3:64). Time islam otvara prostor za dijalog, podsjećajući da svi ljudi dolaze iz jednog izvora. On priznaje Tore, Psalme i Evanđelje kao izvorne objave, i poštuje sve poslanike. Razlika je u tome što islam sebe vidi kao završnu verziju, očišćenu od iskrivljenja.
U modernom vremenu, islam se suočava s nerazumijevanjem, stereotipima i zloupotrebama. No, njegova unutarnja poruka ostaje: mir, jedinstvo i predanje. On ne traži bijeg iz svijeta, nego preobražaj svijeta kroz svjesno življenje. Islam je most između neba i zemlje. Kur’an opisuje islam kao „svjetlost nad svjetlošću“: „Allah je Svjetlost nebesa i Zemlje. Svjetlost Njegova je kao udubina u kojoj je svjetiljka… Svjetlost nad Svjetlošću!“ (24:35).
Danas, kada svijet traži smisao, islam nudi viziju jedinstva i milosti. Njegova suština je u srcu, u zikru, u prisutnosti. Nije slučajno da se riječ islam povezuje sa selam – mir. Onaj ko se preda Bogu, pronalazi mir u sebi, a potom ga širi drugima. Islam je poziv na unutrašnji povratak – na fitru, izvornu čistotu, i na prepoznavanje da je sve Jedno. Onaj ko to spozna, ne vidi više neprijatelja, već znakove Božije u svakom licu i svakoj stvari.
Zato islam nije samo tradicija ili sistem. To je put svjetlosti. Put čovjeka koji, kroz znanje, ljubav i djelo, postaje svjedok Jednog Boga u svakom dahu. To je duhovna vizija u kojoj čovjek shvata da njegovo srce kuca u ritmu univerzuma i da svaka iskra u njemu pripada beskonačnoj Svjetlosti. To je poruka islama – jedinstvo, milost i predanje.
