Abū ‘Alī al-Ḥusayn ibn ‘Abd Allāh ibn Sīnā, u latinskom svijetu poznat kao Avicena (980–1037), jedan je od najblistavijih umova islamskog zlatnog doba. Njegovo ime stoljećima je sinonim za univerzalnog genija, filozofa, ljekara, naučnika i mistika, čovjeka koji je nastojao obuhvatiti cjelinu postojanja – od tijela i bolesti do duše i božanske vječnosti. Ibn Sina je svojim radom duboko obilježio put filozofije, medicine, psihologije i metafizike, a njegov utjecaj je ostao prisutan i u islamskom i u zapadnom svijetu sve do danas.
Život i formacija – putovanje kroz znanje i progonstva
Ibn Sina je rođen 980. godine u selu Afšana kod Buhare, u današnjem Uzbekistanu. Njegova porodica bila je povezana s učenim i upravnim slojevima tog vremena; otac mu je bio činovnik, a sam Ibn Sina je vrlo rano pokazivao izuzetnu bistrinu i radoznalost. Do desete godine već je znao Kur’an napamet, a vrlo brzo se isticao u filozofiji, matematici, logici i prirodnim naukama. Njegovi učitelji su ga opisivali kao mladića koji uči s lakoćom, ali i s dubinom, ne zadovoljavajući se površnim objašnjenjima.
U šestnaestoj godini postao je priznati ljekar. Kada je izliječio emira iz Buhare, kao nagradu mu je omogućeno da koristi kraljevsku biblioteku – jednu od najbogatijih tog vremena. Tu se susreo s djelima Aristotela, Galena, Hipokrata, Plotina, Porfirija i drugih antičkih mislilaca. Sam kaže da je Etiku Nikomahovu Aristotela morao čitati četrdeset puta da bi je razumio, ali kad je pročitao komentar Al-Farabija, sve mu se otvorilo. To iskustvo postalo je njegov model učenja – upornost, disciplina i oslanjanje na unutrašnji uvid.
Ibn Sina je živio u nemirnim vremenima, često bježeći pred političkim sukobima i intrigama. Boravio je u različitim gradovima Perzije – Džurdžanu, Reju, Isfahanu i Hamadanu. U tim gradovima je predavao, liječio, pisao i služio na dvorovima, ali i bivao zatvaran zbog političkih spletki. Umro je 1037. godine u Hamadanu, u dobi od 57 godina, iscrpljen bolestima i radom, ostavivši iza sebe više od 450 djela, od kojih je sačuvano oko 240.
Kanon medicine – enciklopedija tijela i života
Najpoznatije Ibn Sinino djelo je „Al-Qanun fi al-Tibb“ (Kanon medicine), petotomna enciklopedija koja sistematizira medicinsko znanje njegovog vremena. Ovo djelo postalo je standardni priručnik u islamskom svijetu, a u Evropi se koristilo na univerzitetima do 17. stoljeća, naročito u Montpellieru, Padovi, Louvainu i Parizu. Kanon je stoljećima bio most između arapsko-islamske i evropske medicine.
Ibn Sina u Kanonu ne vidi bolest samo kao fizički poremećaj, već kao disbalans cijelog čovjeka – tijela, uma i duha. On piše o važnosti pravilne ishrane, čistoće, kretanja, mentalne stabilnosti i umjerenosti. Bolest je za njega signal da duša i tijelo nisu u harmoniji. Posebno naglašava psihosomatske aspekte, što ga čini pretečom moderne integrativne medicine.
Njegovi opisi obuhvataju i bolesti poput meningitisa, dijabetesa, žutice, melanoma i epilepsije. Razlikovao je zarazne od neinfektivnih bolesti, stoljećima prije otkrića mikroorganizama. U farmakologiji je sistematizirao stotine lijekova i njihovih kombinacija. Njegov pristup bio je holistički: medicina nije samo znanje o tijelu, već i briga za cjelinu ljudskog bića.
„Tijelo je sluga duše, a bolest je poziv da se čovjek pogleda iznutra.“ – ova rečenica sažima njegovu viziju medicine.
Filozofska vizija – Bog, nužnost i duša
Ibn Sina je bio centralna figura filozofske škole falasifa, koja je pokušala spojiti grčku filozofiju, naročito Aristotela i neoplatonizam, s islamskim učenjem. Njegovo glavno filozofsko djelo je „Al-Šifa“ (Knjiga iscjeljenja), enciklopedija logike, fizike, psihologije, metafizike i matematike. Uz nju, pisao je i mistično-filozofska djela poput „Al-Išarat wa al-Tanbihat“ (Upute i upozorenja).
Njegova najpoznatija ideja je razlikovanje nužnog i mogućeg bića. Bog je nužno biće – Onaj čije postojanje ne zavisi ni od čega drugog, koji postoji sam po sebi. Sva druga bića su moguća – njihovo postojanje nije nužno i moglo bi biti i ne biti. Time je pokušao racionalno dokazati postojanje Boga, ali i objasniti kontingentnu prirodu svijeta.
„Bog ne postoji jer ga razum traži, već jer Njegovo postojanje prethodi svakom pitanju i svakom razumu.“ – Ibn Sina
U teoriji duše, razlikovao je tri nivoa: vegetativnu (rast, metabolizam, reprodukcija), animalnu (pokret, percepcija, emocije) i racionalnu (razum, kontemplacija, univerzalne istine). Duša, po njemu, nije materijalna i preživljava smrt tijela. Ona je zraka svjetlosti koja teži povratku svom izvoru. Najviši cilj čovjeka je sjedinjenje racionalne duše s univerzalnim intelektom – božanskim svjetlom koje prožima sve.
Mistika i alegorija – filozof kao pjesnik duše
Ibn Sina nije bio formalni sufija, ali njegova kasna djela odišu mistikom. U alegorijskim pripovijetkama poput „Recenzija ptica“, „Salaman i Absal“ i „Hayy ibn Yaqzan“, prikazuje put duše kroz svjetove znanja i ljubavi. U „Hayy ibn Yaqzanu“, usamljeni junak kroz čistu kontemplaciju prirode dolazi do spoznaje Boga, bez religije i bez učitelja, pokazujući da intuicija i unutarnja iluminacija mogu biti jednako snažni kao logika.
„Put mudraca je put kontemplacije, ali put svetaca je vatra ljubavi. Na kraju, oboje se stapaju u svjetlu Jednog.“ – Ibn Sina
Ova djela nadahnula su kasnije islamske mistike poput Suhravardija, koji je razvio filozofiju iluminacije, kao i Ibn Arabija, koji je pisao o jedinstvu bića. Ibn Sina je time postao most između racionalne filozofije i unutarnje duhovnosti.
Ibn Sina u Evropi – Avicena i nasljeđe
U Evropi, Avicena je bio najuticajniji mislilac islamskog svijeta. Njegovi spisi su prevođeni na latinski od 12. stoljeća, najpoznatiji prevodilac bio je Gerard iz Cremone. „Kanon medicine“ bio je glavni medicinski udžbenik stoljećima. Filozofi poput Tome Akvinskog, Albertusa Magnusa i Duns Scotusa ozbiljno su se bavili njegovim metafizičkim učenjem. Toma Akvinski je razradio vlastiti dokaz postojanja Boga polazeći od Aviceninog pojma nužnog bića.
Kasniji racionalisti, poput Spinoze i Leibniza, posredno duguju Ibn Sini misaone obrasce o vezi između suštine i egzistencije, kao i o nužnosti. On je bio most između grčkih izvora i moderne filozofije, između islamskog svijeta i kršćanske Evrope.
Kritike i osporavanja
Ibn Sina nije bio bez protivnika. Najpoznatiji kritičar bio je Al-Ghazali, koji je u djelu „Tahafut al-Falasifa“ (Nedosljednost filozofa) napao njega i druge filozofe zbog racionalizacije vjere. Ghazali mu je zamjerao što negira fizičko uskrsnuće i što vjeruje u vječnu materiju. Ipak, Ibn Rušd (Averroes) je branio filozofe, tvrdeći da istinska vjera i istinska filozofija ne mogu biti u sukobu.
Unatoč kritikama, Ibn Sina je ostao uzor i mističarima i racionalnim filozofima. Njegovo ime i danas nose univerziteti, bolnice i istraživački instituti širom svijeta.
Značaj danas – holistička paradigma
U vremenu kada nauka i duhovnost često stoje odvojeno, Ibn Sina nam pokazuje model sinteze. On je liječio tijelo, ali i razumijevao dušu. Njegov medicinski sistem bio je enciklopedijski, ali je uključivao psihološke i duhovne aspekte. Njegova filozofija bila je racionalna, ali otvorena mistici. Njegov život je bio pun progona i teškoća, ali u svemu je ostao vjeran potrazi za istinom.
„Znanje je svjetlost, ali ono obasjava samo čisto srce.“ – Ibn Sina
U toj rečenici leži možda najdublja poruka njegovog života. Znanje nije samo akumulacija činjenica, već prosvjetljenje bića. Ljekar koji ne poznaje dušu, neće moći iscijeliti tijelo. Filozof koji ne traži Boga, neće pronaći smisao. A čovjek koji ne spoji ljubav i razum, ostat će nepotpun.
Zaključak – vječna svjetlost uma i srca
Ibn Sina ostaje simbol čovjeka koji je želio sagledati sve – od atoma do zvijezda, od bolesti do transcendencije. Njegov rad nas uči da je istinska mudrost most, a ne zid; sinteza, a ne podjela; svjetlost, a ne tama. Njegova Etika i Metafizika, njegov Kanon medicine i njegove alegorijske priče, sve ukazuju na jednu poruku: čovjek je biće koje može obuhvatiti i razum i ljubav, i tijelo i dušu, i svijet i Boga.
„Onaj ko poznaje svoju dušu, poznaje Boga.“ – Ibn Sina
U tom smislu, Ibn Sina je vječni učitelj, iscjelitelj i svjetionik za one koji traže istinu u vremenu podjela. Njegova filozofija, medicina i mistika nisu zatvorene u prošlosti – one nas i danas pozivaju da spojimo ono što je razdvojeno i pronađemo cjelovitost u svjetlu jedinstva.
