I
Baird Thomas Spalding, rođen 1857. godine, a preminuo 1953., ušao je u historiju duhovne literature kao čovjek koji je svijetu donio jedno od najneobičnijih svjedočanstava dvadesetog stoljeća. Njegovo djelo „Život i učenja Uzvišenih sa Dalekog Istoka“ od samog objavljivanja privuklo je pažnju miliona čitatelja, jer je govorilo o susretima s bićima koja nisu bila ni mitski bogovi ni filozofske metafore, nego ljudi koji su kroz vlastitu posvećenost i unutrašnju spoznaju transcendirali granice običnog života. Prema Spaldingu, susreo ih je tokom svojih putovanja Indijom, Tibetom i Himalajima krajem devetnaestog stoljeća. On ih naziva Uzvišenima, a opisuje ih kao bića koja su postigla ono što religije nazivaju prosvjetljenjem, samospoznajom ili božanskom realizacijom.
Spalding piše jednostavno, kao putopisac, ali iza svake njegove rečenice osjeća se vibracija unutrašnje istine. On ne tvrdi da posjeduje znanje veće od drugih, nego da je bio svjedok onih koji su kroz duboku posvećenost došli do stanja u kojem su ovladali zakonima života. Uzvišeni su, prema njegovim riječima, naučili živjeti u svjetlosnom tijelu, prevazišli smrt, pokazali moć misli i riječi, i živjeli u potpunom skladu s onim što on naziva Božanskom Prisutnošću. Njihova riječ nije samo govor, već čin stvaranja, jer dolazi iz same srži Apsolutne svijesti.
Oni, kaže Spalding, ne govore o Bogu – oni govore iz Boga. Njihovo postojanje nije čin fascinacije, nego djelo ljubavi i služenja. Sve što čine prožeto je osjećajem da njihova snaga ne pripada njima, već Izvoru iz kojeg su se potpuno osvijestili. Zbog toga njihova prisutnost nije nalik moći koja zastrašuje, nego svjetlosti koja smiruje.
II
Ključne poruke koje Spalding prenosi kroz učenja Uzvišenih jednostavne su, ali nose snagu da promijene pogled na život. Prva i najvažnija jeste da božansko prebiva u čovjeku. Čovjek nije odvojeno biće, nije grešnik osuđen na iskupljenje, nego produžetak božanske svijesti. Grijeh, prema Uzvišenima, ne postoji u obliku kazne – postoji samo zaborav, nesvjesnost o vlastitoj prirodi. Kada se čovjek sjeti da je dijete Svjetlosti, sve se mijenja.
Druga poruka odnosi se na misao kao stvaralačku silu. Uzvišeni pokazuju da svijet nije nastao slučajno, nego da sve počinje u svijesti. Misao oblikuje energiju, a riječ je instrument koji toj energiji daje formu. Zato oni ne govore prazne riječi – svaka njihova rečenica ima snagu da preobrazi stvarnost, jer je izrečena iz potpune svijesti. Spalding naglašava da njihova sposobnost da iscjeljuju ili materijalizuju predmete nije magija, nego posljedica znanja da je misao sila koja stvara.
Treća poruka jeste da Krist nije izuzetak, već uzor. Isus, prema Uzvišenima, nije došao da bude obožavan, nego da pokaže put kojim svako ljudsko biće može hodati. On je bio brat i učitelj, a njegova najveća poruka nije bila u riječima nego u životu koji je svjedočio: životu u svijesti Boga. Ako je on mogao živjeti u toj svijesti, onda i čovjek može.
Poruke Uzvišenih ne završavaju u riječima. One se pretaču u jednostavne prakse koje svako može primijeniti. Njihova disciplina nije u složenim ritualima, nego u unutrašnjoj tišini, u vizualizaciji svjetlosti, u svakodnevnim afirmacijama da „Bog djeluje kroz mene“ i u stalnom odbacivanju prosuđivanja. Oni gledaju na smrt ne kao na kraj, nego kao na promjenu stanja svijesti, i zato je oslobađaju njenog straha. Kada čovjek odbaci smrt kao zakon, smrt prestaje imati moć nad njim.
III
Uzvišeni, piše Spalding, iscjeljuju ne kroz lijekove ni postupke, već kroz svijest. Kada žele pomoći nekome, oni ne vide bolest – oni gledaju savršenstvo. Ne dodiruju ono što nije u skladu, ne bore se protiv bolesti, nego usmjeravaju pažnju na božansku cjelovitost. U toj slici savršenstva, bolest gubi svoje uporište i nestaje. Spalding prenosi riječi jedne Uzvišene iscjeliteljke: „Ja ne dodirujem bolest, ja vidim samo savršenstvo – i tada ono jeste.“
Njihova moć iscjeljenja nije ograničena na tijelo. Oni mijenjaju i čovjekov pogled na svijet. Pokazuju da se stvarnost oblikuje iznutra, da čovjek može izabrati kako će vidjeti i živjeti. Oni podsjećaju da je sve što postoji prožeto svjetlošću, i da se kroz svjesno usmjeravanje misli ta svjetlost može razotkriti i u najmračnijim okolnostima.
Spalding u svojim knjigama opisuje i vizije budućnosti koje su mu Uzvišeni prenijeli. Govorili su o vremenu kada će se nauka i duhovnost spojiti, kada ljudi više neće tražiti religiju kao okvir, nego novu svijest kao životnu stvarnost. Najavili su da će u budućnosti čovječanstvo otkriti vlastitu snagu i da će tada Uzvišeni hodati među ljudima, ne nužno viđeni očima, već prepoznati srcem. To je budućnost u kojoj čovjek neće tražiti spas vani, nego će ga pronaći u unutrašnjem hramu.
IV
Spaldingovo pisanje nosi jednostavnost evanđelja i dubinu istočne filozofije. Njegove rečenice zvuče poput tihe molitve, i dok ih čitaš, osjećaš da se ne prenosi informacija, nego vibracija prisutnosti. On ne pokušava uvjeriti, ne nudi dokaze, nego poziva na unutrašnje prepoznavanje. Njegove knjige su most između Zapada i Istoka, između religije i unutrašnje realizacije, između misli i tišine.
Naravno, njegovo djelo nije prošlo bez osporavanja. Mnogi su sumnjali u doslovnost njegovih putovanja i pitali se da li su Uzvišeni zaista postojali u obliku u kojem ih opisuje. Ali Spalding nikada nije insistirao da mu ljudi vjeruju. Govorio je da ako njegove riječi ne vibriraju s tvojom dušom, slobodno ih odbaciš, jer istina se ne brani – ona se prepoznaje. Time je jasno dao do znanja da njegova poruka nije u dokazivanju nego u podsjećanju.
Na kraju, ono što ostaje nije pitanje jesu li Uzvišeni historijska činjenica ili duhovna vizija. Ono što ostaje jeste poruka da čovjek može postati ono što oni predstavljaju. Čovjek je sam po sebi čudo, biće svjetlosti koje je došlo na Zemlju da voli, iscjeljuje i podsjeća druge na njihovu božansku prirodu. U vremenu kada čovječanstvo sve više traži odgovore izvan sebe, Spalding nas vraća unutra i podsjeća: u svakom srcu nalazi se Hram, tamo prebiva Bog, i tamo prebivaš ti.