Postoje knjige koje nisu samo knjige. Postoje riječi koje ne stoje mirno na papiru, nego se pretvaraju u svjetlost, u prostor, u unutrašnje prostranstvo koje se otvara kada ih čitamo. Eureka: pjesma u prozi Edgara Allana Poea jedno je od takvih djela. Napisana 1848. godine, u sumrak njegovog života, samo godinu dana prije smrti, ova knjiga predstavlja njegovu najintimniju viziju, njegovu posljednju i najveću ispovijest. Poe je u njoj progovorio ne samo kao pjesnik i pripovjedač, nego kao mistik i vidjelac, kao čovjek koji stoji na ivici između svijeta i vječnosti, pokušavajući da u jednoj jedinoj pjesmi u prozi obuhvati sve: Boga, svemir, život, smrt, smisao, povratak.
Eureka nije obična knjiga. Ona ne liči ni na šta drugo što je Poe ikada napisao. Nije ni pjesma ni esej, ni filozofski traktat ni naučni rad, a opet je sve to u jednom. Ona je, kako je sam Poe rekao, njegovo „životno djelo“, tekst koji nije napisao radi slave ili zarade, nego radi unutrašnje nužde. Napisao ju je u trenucima bola, nakon smrti svoje supruge Virginije, kada je njegov život bio ispunjen tugom, ali i nekim neobičnim nadahnućem. Iz tog bola rodila se knjiga koja nije više pripadala književnosti, nego molitvi. To je Poeova himna svemiru, njegovo posljednje pismo Bogu.
Svemir iz Jednog
Poe započinje svoju Eureku vizijom početka. On ne počinje pričom o zvijezdama ili planetama, nego o Jednom. Sve što postoji, piše on, poteklo je iz Jednog – iz božanske Jedinice, iz savršenog Izvora koji je kroz čin volje odlučio da se izrazi. To Jedno, ta savršena punoća, nije bilo praznina, nego neizrečena punina, čisto svjetlo koje se tek imalo razliti. U jednom trenutku, taj Izvor je odlučio da se razdijeli, da eksplodira u mnoštvo. To je bio trenutak stvaranja svemira.
Poe opisuje taj trenutak ne kao naučnik nego kao pjesnik: to nije bila eksplozija materije, nego eksplozija svjetlosti. Prostor i vrijeme nisu postojali prije toga; oni su nastali tim činom. I ono što je nauka u 20. stoljeću nazvala Velikim praskom, Poe je već u 19. stoljeću naslutio kao kozmički čin božanske volje. Ali za Poea to nije bio samo fizički događaj. To je bio trenutak kada se božanska ljubav odlučila razliti u mnoštvo oblika, trenutak kada se Jedno odlučilo razbiti da bi postalo beskraj različitih lica.
Širenje i udaljavanje od Izvora
Za Poea, širenje svemira nije samo fizičko. To je metafizički proces udaljavanja od Izvora. Svaka zvijezda, svaki atom, svaka zraka svjetlosti je djelić božanskog Jednog koji se udaljava od svoga doma. To udaljavanje je bolno, ali je i nužno, jer bez njega ne bi postojalo iskustvo postojanja, raznolikosti, života. Svemir se širi, piše Poe, jer je u njega upisana volja da istraži, da bude mnoštvo. Ali u toj volji već se krije čežnja za povratkom.
U tom smislu Poe je duboko mističan. On vidi svemir ne kao mehanički sistem nego kao dramu ljubavi i čežnje. Svaka čestica, svaki atom, nosi u sebi sjećanje na Jedno iz kojeg je potekao i u sebi čuva čežnju da se vrati. To je ono što Poe naziva gravitacijom.
Gravitacija kao ljubav
Za Poea gravitacija nije mehanička sila, nije samo matematičko povlačenje masa. Gravitacija je ljubav. To je čežnja svega stvorenog da se vrati u jedinstvo. Svaka čestica želi da se sjedini s drugom, svaka zvijezda da se stopi s drugom, svaki život da se vrati svome izvoru. To je univerzalna privlačnost, ali ne samo fizička – to je privlačnost srca.
Poe piše o gravitaciji kao o unutrašnjoj melodiji univerzuma, o tihom glasu koji sve vuče nazad, o nevidljivoj molitvi koja povezuje sve što postoji. Gravitacija je, u njegovom jeziku, izraz ljubavi univerzuma prema samome sebi. Ako je širenje izraz volje, gravitacija je izraz čežnje. I cijeli svemir je ples između te dvije sile: volje da se izrazi i čežnje da se vrati.
Povratak Jednom
Ključna ideja Eureke jeste povratak. Sve što je poteklo iz Božanskog, mora se Božanskom vratiti. To nije kraj, nego krug. To nije uništenje, nego sjedinjenje. Poe opisuje kraj svemira ne kao katastrofu, nego kao slavlje: trenutak kada se sve što postoji ponovo stopi u Jedno, kada se sve zvijezde ugase da bi se upalila jedina Svjetlost, kada se svaka kap vrati u ocean.
Smrt univerzuma za Poea nije smrt, nego ekstaza. To je svadba svega sa svojim Izvorom, to je konačno ispunjenje čežnje. U tom smislu, Poeova vizija nije vizija kraja, nego vizija vječnog života. Jer nakon povratka, sve može ponovo da se rodi. Krug se može ponovo okrenuti. Svemir nije linija koja ide u ništavilo, nego krug koji se vraća svome početku.
Poe protiv površne nauke
Poe otvoreno kritikuje nauku svoga vremena. On piše da se naučnici previše oslanjaju na čula i logiku, a premalo na intuiciju. Za njega, najveće istine ne dolaze kroz eksperimente, nego kroz viziju. On je znao astronomiju, čitao je o novim otkrićima teleskopa, ali nije htio da se zaustavi na činjenicama. Njega je zanimalo ono što je iza činjenica: uzrok, smisao, svrha.
Poe tvrdi da čovjek ima sposobnost da čuje istinu iznutra. To nije racionalno znanje, to je intuitivna spoznaja. Najveća otkrovenja, piše on, dolaze kao bljesak, kao unutrašnji glas, kao vizija koja iznenada osvijetli um. U tom smislu, Poe je anticipirao mnoge kasnije mislioce koji su naglašavali intuiciju u nauci i filozofiji. Einstein je govorio da se najveći izumi rađaju iz intuicije, a ne iz logike. David Bohm je opisivao svemir kao holografsko polje koje se otkriva unutrašnjom percepcijom. Poe je sve to osjetio mnogo prije njih.
Poe kao mistik i prorok
Zbog svega toga, Eureka nije književno djelo u uobičajenom smislu. To je Poeov sveti tekst. U njemu on prestaje biti samo pisac i postaje prorok. Njegove riječi više nisu samo rečenice; one vibriraju kao poziv. On piše kao onaj koji je vidio svjetlost i sada je želi prenijeti drugima. Njegova vizija je vizija povratka, vizija ljubavi, vizija univerzuma koji nije mehanička mašina nego živo biće koje diše i voli.
Kada čitamo Eureku, osjećamo da Poe govori o nama. Jer i mi smo dijelovi tog širenja, i mi smo iskre koje su se udaljile od Izvora. U nama je ista čežnja koja pokreće zvijezde, ista gravitacija srca. Poe nas podsjeća da je naš život dio tog velikog povratka, da i mi u sebi nosimo težnju da se vratimo Jednom.
Mistična kosmologija
U tom smislu, Eureka je kosmologija, ali ne naučna, nego mistična. To je karta univerzuma, ali ne univerzuma teleskopa, nego univerzuma duše. Poe opisuje strukturu stvarnosti, ali njegov cilj nije da nas informiše, nego da nas probudi. On želi da osjetimo svemir kao molitvu, da osjetimo gravitaciju kao ljubav, da osjetimo kraj kao povratak.
Poeova kosmologija je zapravo njegova molitva. On piše svemir da bi se pomolio Bogu, da bi u toj mapi svjetlosti pronašao smisao sopstvenog života, i možda, utjehu nakon gubitka svoje supruge. Jer Eureka je i osobna knjiga. U njoj Poe traži smisao smrti, smisao bola, smisao gubitka. I pronalazi ga u viziji univerzuma koji se vraća svome Izvoru. Ako se sve vraća, onda se i oni koje volimo vraćaju. Ako se sve sjedinjuje, onda rastanak nije kraj.
Recepcija i naslijeđe
U svoje vrijeme, Eureka nije bila shvaćena. Mnogi kritičari su je ismijali. Smatrali su da je Poe poludio, da je njegova vizija zbrkana i pretjerana. Naučnici su je odbacili kao besmislenu, jer nije slijedila njihove metode. Ali danas, kada znamo za teoriju Velikog praska, za cikličke modele svemira, za ideju da se sve širi i da će se možda ponovo srušiti u jedinstvo, Poe nam se čini kao prorok.
Njegova ideja da gravitacija nije mehanička sila nego čežnja, njegova vizija svemira kao kruga povratka, njegovo viđenje intuicije kao puta do istine – sve to danas zvuči kao savremena filozofija nauke i mistike. Poe je bio ispred svoga vremena. On je, svojim poetskim jezikom, naslutio ono što će kasnija fizika otkriti kroz formule.
Poeova himna Jednom
Na kraju, možemo reći da je Eureka više od knjige. To je Poeova himna Jednom. To je njegova molitva svemiru. To je knjiga koja stoji na granici između poezije i kozmologije, između nauke i mistike, između uma i srca. Ona nas poziva da se sjetimo odakle smo došli i kamo idemo.
U njoj Poe govori o svemiru, ali govori i o nama. On nas uči da smo dio beskrajnog puta: dio širenja, ali i dio povratka. On nas podsjeća da u svakoj našoj čežnji za ljubavlju, za domom, za smislom, kuca ista gravitacija koja pokreće galaksije. I kada čitamo njegove riječi, osjećamo da zvijezde u nama pjevaju istu pjesmu: pjesmu povratka Jednom.
