Mechthild od Magdeburga (oko 1207–1282/1294) zauzima posebno mjesto u povijesti evropske duhovnosti. Njeno glavno djelo Das fließende Licht der Gottheit (Božanska svjetlost teče) jedno je od prvih velikih mističnih djela napisanih na narodnom jeziku, a ne na latinskom, što je već samo po sebi čin hrabrosti. Bila je žena koja nije čekala dopuštenje da govori, nego je govorila jer ju je unutrašnja svjetlost obavezivala. Njene riječi nisu bile lagane: bile su vatrene, pune ljubavi, ali i kritike prema moćnicima. Zbog toga je tokom života izazivala i poštovanje i sumnju, a stoljećima nakon smrti bila je gotovo zaboravljena. Danas je otkrivamo kao jednu od najživljih mističarki srednjeg vijeka, koja nas i danas uči šta znači prepustiti se božanskoj svjetlosti.
Djetinjstvo i porijeklo
O njenom ranom životu znamo malo, ali dovoljno da prepoznamo pozadinu iz koje je ponikla. Rođena je u Saskoj, vjerovatno u aristokratskoj porodici, što joj je osiguralo određeno obrazovanje i slobodu u mladosti. U to doba, obrazovanje žena bilo je rijetkost, ali aristokratske porodice su ponekad omogućavale svojim kćerima da nauče čitati i pisati. Mechthild je imala dar riječi, a kasnije će se pokazati da je taj dar pretočila u vizionarsku literaturu koja prevazilazi granice vremena.
Već kao mlada djevojka imala je iskustvo koje je odredilo njen život: prema vlastitim zapisima, u dobi od dvadeset godina osjetila je snažan božanski poziv da napusti svjetovni život i posveti se duhovnom putu. Taj poziv nije došao u obliku uobičajene monaške discipline, nego kao unutrašnja vatra koja ju je vodila ka jedinstvenom putu begina.
Begine – slobodne žene u srednjem vijeku
Da bismo razumjeli Mechthild, moramo razumjeti i pokret begina. Begine su bile posebna pojava 12. i 13. stoljeća. To su bile žene koje su birale zajednički život, posvećen molitvi, brizi za siromašne i bolesne, ali bez formalnih zavjeta. Za razliku od redovnica, one nisu bile pod direktnom kontrolom Crkve. Živjele su u gradovima, u malim zajednicama ili same, a njihov život bio je posvećen jednostavnosti i služenju.
Upravo ta sloboda izazivala je nepovjerenje. Begine su često optuživane za herezu jer nisu bile dio ustaljenih struktura. Neke su bile progonjene, neke spaljene, a neke su našle utočište u samostanima. Mechthild je upravo u tom prostoru slobode i rizika pronašla svoje duhovno tlo.
Kao begina u Magdeburgu, imala je kontakt s ljudima iz svih slojeva društva. Nije bila zatvorena iza zidina samostana, nego je živjela u pulsirajućem životu srednjovjekovnog grada. To joj je omogućilo da vidi i bijedu i bogatstvo, i ponizne i moćne, i da svoje vizije oblikuje ne samo kao osobne ekstaze nego i kao kritiku društva i Crkve.
Početak pisanja – glas koji nije mogao šutjeti
Oko 1250. godine, potaknuta unutrašnjim nadahnućem, počela je zapisivati svoja iskustva. To nije bila laka odluka. Pisati o vizijama i božanskoj ljubavi, još k tome na narodnom jeziku, značilo je izložiti se optužbama za lažnu pobožnost ili herezu. Ali Mechthild nije šutjela. Njene riječi su bile silovite, pune slike svjetlosti i vatre, ali i kritike klera i moćnika.
U prvim knjigama Božanske svjetlosti opisuje kako duša teži Bogu kao nevjesta Ljubljenom. Ona koristi poetski, ponekad erotski jezik, ne da bi izazvala sablazan, nego da bi izrazila neizrecivu bliskost između čovjeka i Božanskog.
Njen opis duhovne ljubavi nema granica. U jednoj od vizija piše: „Moja duša se kretala kao plamen koji vjetar nosi. I u tom plamenu našla sam Ljubljenoga, koji me zagrlio u svjetlosti jačoj od hiljadu sunca.“
Sedam knjiga svjetlosti
Das fließende Licht der Gottheit sastoji se od sedam knjiga koje je pisala decenijama.
Prve knjige bave se ličnim iskustvima – vizijama svjetlosti, molitvama, unutrašnjim dijalozima s Bogom. Tu se vidi njen poetski dar. Druga polovina djela, međutim, ima snažan društveni i proročki ton. Mechthild piše protiv svećeničke pohlepe, lažnih propovjednika, političkih zloupotreba i nepravde u društvu.
Jedna od najpoznatijih slika u njenom djelu jeste opis duše koja pleše s Bogom: „Kada ljubav poteče iz vječne svjetlosti, duša postaje kao nevjesta koja pleše pred svojim Ljubljenim. Tada više ne zna za sebe, nego samo za Njega.“
Sedma knjiga, nastala u njenim kasnim godinama, nosi ton mudrosti i predanosti. Tu više nema mladalačke vatrenosti, nego smirena jasnoća.
Kritika Crkve
Posebno je odvažna bila njena kritika klera. Mechthild piše o svećenicima koji prodaju sakramente, o biskupima koji više mare za moć nego za duše, o monasima koji se gube u raskoši. Njene riječi su bile oštre, a u vremenu kada su takve kritike mogle značiti progon, to je bilo ravno proročkoj hrabrosti.
U jednoj viziji govori kako je vidjela Crkvu obučenu u raskoš, ali bez svjetlosti u očima. Bog joj tada govori: „Ovo nije moja Nevesta. Ovo je lutka obučena u zlato. Moja Nevesta je duša koja me ljubi u tišini i poniznosti.“
Zbog ovakvih poruka, njena reputacija bila je dvosmislena – neki su je slavili, drugi sumnjičili. Na kraju je, vjerovatno zbog pritiska i starosti, oko 1270. napustila Magdeburg i povukla se u cistercitski samostan Helfta.
Helfta – utočište i susreti mističarki
Samostan Helfta bio je u to doba jedno od najvećih središta ženske mistike u Evropi. Tamo su živjele i stvarale Mechthild od Hackeborna i Gertruda Velika, koje su zapisivale vlastite vizije o Kristovoj ljubavi i mistici srca.
Mechthild je u Helfti pronašla mirniji prostor da dovrši svoje djelo. Iako je bila starija i bolesna, tamo je naišla na sestre koje su razumjele njen jezik i u kojima je pronašla srodne duhovne duše. Možemo zamisliti razgovore tih žena u noćima ispunjenim molitvom – razgovore o svjetlosti, o duši, o ljubavi koja prelazi sve granice.
Smrt i zaborav
Oko 1282. godine Mechthild je umrla u Helfti. Njeno djelo je preživjelo, ali nije postalo široko čitano kao djela nekih drugih mističara. Zbog njenog kritičkog tona i poetskog jezika, dugo je ostala u sjeni. Tek u 19. i 20. stoljeću ponovno je otkrivena i prepoznata kao jedan od dragulja srednjovjekovne mistike.
Teologija svjetlosti
Središnja ideja njenog učenja jest da je Bog svjetlost koja teče, koja se prelijeva, koja nikada ne miruje. Ta svjetlost nije apstraktna nego živa. Ona obasjava dušu, ali i raskrinkava tamu. U njenim riječima svjetlost nije tek metafora – ona je energija, ona je iskustvo, ona je srce stvarnosti.
Mechthild često opisuje kako duša ulazi u ples svjetlosti, kako se predaje Bogu, kako postaje prozirna. Ona zna da duhovni put nije bez borbi, ali zna i da ljubav uvijek pobjeđuje.
Uticaj na kasnije generacije
Mechthild od Magdeburga uticala je na kasniju njemačku mistiku, posebno na dominikance poput Eckharta, Suso i Taulera. Njene slike ljubavi i svjetlosti našle su odjek u mnogim duhovnim tradicijama.
U modernom vremenu, feminističke teologinje u njoj vide pionirku. Njena hrabrost da govori protiv moći, njeno korištenje narodnog jezika, njen poetski izraz ljubavi – sve to čini je uzorom ženama koje traže duhovni glas izvan institucija.
Zaključak – žena svjetlosti
Mechthild od Magdeburga nije bila samo mističarka, nego i pjesnikinja, proročica i svjedokinja unutrašnje slobode. Njeno djelo ostaje svjedočanstvo da božanska svjetlost ne pripada elitama, nego svima koji se otvore ljubavi.
Danas, kada čitamo njene riječi, osjećamo da to nije samo glas iz 13. stoljeća, nego glas koji i nama govori: „Kada ljubav teče, sve postaje svjetlost.“
U njenoj hrabrosti, u njenoj poeziji i u njenoj viziji nalazimo ne samo svjedočanstvo jedne žene, nego i mapu unutrašnjeg puta koji vodi iz tame u svjetlost.
