Lijepo je biti tu kad se nebo smije, more miriše, kad se sjetiš da udišeš
osjetiti toplinu goleme mase ljudi, kao da se budiš, ne moraš ni da se trudiš.
U svoje naručje me prima mada me prvi put vidi i ja njega prvi put upoznajem,
ne znam za ove predjele, lijepe zgrade, blage mirise, ipak srcem prepoznajem.
Na trgu sam Sergela, osjećam da sam tek na ulazu, tek okusio grad poput predjela,
široki trg i skupina alternative, pankera, metalaca, homoseksualaca – svi na njemu žive.
Da kupim novine beskućnik me zove, rekoh: „Kupio sam već“, a on kaže: „Nisi, ovo su nove.“
Slika postaje šahovska tabla na kojoj preskačem crna polja i tako zalutam u snove.
Oblaci su nestali, oblaci ne postoje, samo jarko plavo našarano iznad naših glava.
Žene su ovdje nasilne, pogledom bi me otele, kao da ne razumiju da si ti ona prava.
Ja i ti, niko i ništa, i ovaj prelijepi grad, šapućeš mi tiho: „Voli me ovdje, voli me ludo.“
Narandžasta fasada, dodir crvenih usana, moje tijelo se rasipa u divno šareno čudo.
Kažeš: „Vodi me na kafe latte“, ali nismo se mogli odlučiti jer kafea bijaše i previše,
zato smo zastali, prislonili glavu na glavu i slušali kao da samo jedno tijelo diše.
Dok smo stajali tako, niko nas nije optuživao, samo osmijesi ka nama iz svih pravaca.
U metropoli sjevera niko te ne dovodi u pitanje – mi domaći u posjeti kod ovih stranaca.
Posmatramo bijele nebodere na vodi, par brodova dok se vraćaju u luku sa krstarenja,
umorne ali sretne putnike nakon par noći ludovanja, alkohola i neizbježnog parenja.
U naručje ih prihvata grad da ih odmori i namami na ulice svojom nepogrešivom ljepotom,
poslije će pričati da su, ustvari, živjeli san, da su plesali ljubavni ples sa svojim životom.
Kada se probude, shvatit će da san je bio java i da njegovo ime je Stockholm.
