I. Početak među tišinama Engleske
Kvekeri, ili kako se sami nazivaju – Religijsko društvo prijatelja (Religious Society of Friends) – nastali su sredinom 17. vijeka u Engleskoj, u vremenu velikih previranja. Engleski građanski rat, raspad crkvene vlasti i potraga za autentičnim oblikom vjere otvorili su prostor da se rodi pokret koji nije nalikovao nijednoj drugoj religijskoj zajednici tog vremena.
Njihov začetnik bio je George Fox (1624–1691), mladić duboke duhovne čežnje koji je odbijao tradicionalne autoritete, crkvenu hijerarhiju i formalne rituale. Tražeći neposredno iskustvo Boga, doživio je unutrašnje prosvjetljenje: da se Božje svjetlo nalazi u svakom čovjeku i da nikome nije potreban posrednik da bi mu pristupio.
Fox nije osnovao organizaciju, nego je zapalio plamen – tihe zajednice ljudi koji su živjeli iznutra, iz Božanske prisutnosti u sebi, ne čekajući potvrdu spolja.
Naziv „kvekeri“ potiče od pogrdnog izraza koji su im dali suci, jer su se, u trenucima Božanske prisutnosti, znali tresti (engl. to quake – drhtati). Oni su naziv prihvatili, ali se među sobom nazivaju jednostavno – Prijatelji.
II. Vjera koja ne treba hram
Kvekeri odbacuju sve što je spoljašnje u religiji: nemaju sveštenstvo, sakramente ni dogme. Umjesto toga, naglašavaju unutarnju svetinju – tišinu, slušanje i življenje u skladu s unutarnjim svjetlom.
U središtu njihovog vjerovanja nalazi se koncept koji zovu „Unutarnje svjetlo“ (Inner Light) – iskra Božanskog u svakom ljudskom biću. To svjetlo nije metafora, već stvarna duhovna prisutnost. Nije ga potrebno tražiti daleko, jer govori iznutra – ako umiriš um i srce.
Njihova bogosluženja potpuno su jedinstvena: sjede u krugu u tišini, bez sveštenika i propovijedi, čekajući da neko, ako osjeti istinski unutarnji poriv, ustane i podijeli riječi koje dolaze iz dubine duha.
To nije tišina u smislu odsustva govora, već tišina kao prostor prisustva. U njoj kvekeri slušaju Boga, jedni druge i sami sebe – sve kao jedan jedini čin pažnje.
III. Mistika djelovanja
Kvekeri su mistici, ali ne bježe iz svijeta. Njihova duhovnost nije povlačenje u manastir, nego prisustvo u svijetu bez nasilja, dominacije i taštine. Vjeruju u mir, jednakost, jednostavnost i istinoljubivost – ne kao apstraktne pojmove, nego kao dnevne principe života.
Pacifizam je temelj njihove prakse. Kroz istoriju su odbijali učestvovati u ratovima, često uz cijenu progona i zatvora. Njihovo „ne“ nasilju ne dolazi iz slabosti, već iz uvjerenja da Božje svjetlo u drugom čovjeku nikada ne smije biti ugašeno rukom čovjeka.
Njihova jednostavnost vidljiva je u govoru, odijevanju, arhitekturi i načinu života. Vjeruju da pretenzija, luksuz i spektakl guše duh istine.
U vrijeme kada je ropstvo bilo prihvaćeno, kvekeri su bili među prvima koji su zahtijevali njegovo ukidanje. Osnivali su škole, bolnice i domove za siromašne – tiho i bez reklame, kao logičan izraz unutarnjeg svjetla.
IV. Unutarnja tišina kao molitva
Kvekerska tišina nije bijeg, nego najdublja molitva. Ne izgovaraju riječi automatski – oni slušaju, čekaju i dišu s Bogom.
Kako piše jedan kvekerski starješina:
„Tišina je govor Božji, ako imamo srca da je čujemo.“
U toj tišini, oni ulaze u duhovni prostor sličan kontemplativnim tradicijama Istoka: nema slike, nema želje, nema forme – samo prisutnost. Taj oblik molitve blizak je pojmu „molitve srca“ u hrišćanstvu, isihazmu, zen meditaciji i sufijskim praksama šutnje.
Posebnost kvekera jeste u uvjerenju da svako može ući u tu tišinu, bez inicijacije ili autoriteta – potrebno je samo otvoreno i tiho srce.
V. Struktura bez vlasti
Kvekerske zajednice funkcionišu bez sveštenika i bez hijerarhije. Odluke se donose konsenzusom – u tišini, kroz zajedničko osluškivanje onoga što nazivaju Vođstvo Duha. To ne znači da se svi moraju složiti, već da se svi moraju čuti i da niko ne smije dominirati.
Svaki član zajednice ima pravo na riječ, a jednako pravo na tišinu.
VI. Kvekeri danas
Danas postoje različiti oblici kvekerskih zajednica. Neki su ostali vjerni tihim, mističnim i neprogramiranim okupljanjima – gdje bogosluženje i dalje izgleda kao zajednička tišina bez sveštenika. Drugi su programirani – s propovijedima i elementima hrišćanskog bogoslužja.
U svijetu ih ima između 300.000 i 400.000, najviše u Sjedinjenim Državama, Velikoj Britaniji, Keniji, Australiji i Indiji.
Ipak, jezgro ostaje isto: unutarnje svjetlo, život u istini, nenasilje i tišina kao put do Boga.
VII. Nasljeđe i uticaj
Kvekeri su ostavili dubok trag u istoriji, iako nikada nisu težili moći. Bili su pioniri ljudskih prava, obrazovanja, ravnopravnosti polova i zaštite životne sredine.
Među poznatim ličnostima kvekerskog pokreta izdvajaju se:
-
John Woolman – rani borac protiv ropstva
-
Lucretia Mott i Susan B. Anthony – pionirke ženskih prava
-
Bayard Rustin – savjetnik Martina Luthera Kinga
-
James Nayler, Isaac Penington i John Bellers – duhovni pisci
-
Richard Nixon – formalno kveker, iako nije živio po njihovim principima
VIII. Duhovna poruka kvekera
Poruka kvekera nije u sistemu, dogmi ni tradiciji, već u pozivu da slušaš svjetlo koje gori u tebi. Ne ono egoistično, već tiho, čisto, mirno – koje ne sudi, ne traži i ne uzima.
Njihova tišina nije odsustvo Boga – to je Božje disanje bez riječi.
U svijetu buke, oni ostaju tišina koja govori.
U svijetu sukoba, oni ostaju mir koji djeluje.
U svijetu sjaja, oni ostaju svjetlo bez reflektora.
Dovoljno je nekoliko onih koji sjede u tišini, a nose svjetlo – i svijet se već mijenja.
