Masaru Emoto, japanski istraživač, početkom devedesetih godina postao je poznat po svojim fotografijama kristala leda koji su nastajali zamrzavanjem vode izloženoj različitim riječima, emocijama, molitvama i zvucima. Njegovi eksperimenti sugerisali su da voda reaguje na informacije koje prima. Na primjer, voda informisana riječima kao što su ljubav, mir, hvala ili izložena muzici Bacha i Mozarta stvarala je pravilne, harmonične kristale, dok su negativne riječi i agresivna muzika izazivale haotične, nepravilne oblike. Naučna zajednica bila je podijeljena po pitanju njegovih rezultata, jer ponavljanja eksperimenata nisu uvijek davala iste obrasce. Ipak, njegov rad otvorio je vrata novom pogledu: da voda, kao supstanca koja čini više od sedamdeset posto ljudskog tijela i više od sedamdeset posto površine planete, može biti medij za komunikaciju sa sviješću i duhovnim svijetom. Ako voda reaguje na misao, emociju i vibraciju, tada svaka čaša vode postaje potencijalni nosilac unutrašnjeg koda koji oblikuje i naše tijelo i našu dušu. Voda u njegovim istraživanjima nije bila samo hemijska supstanca, nego živo polje spremno da primi utisak čovjekove unutrašnje energije.
Savremena nauka nastavlja da istražuje neobične osobine vode. Luca Montagnier, dobitnik Nobelove nagrade, izvodio je eksperimente u kojima je pokazao da voda može zadržati elektromagnetni zapis određene supstance čak i kada fizičkih molekula te supstance više nema. Ovaj fenomen nazvan je vodeni otisak. U Rusiji, Njemačkoj i Koreji istraživači su proučavali tzv. klastere vode, grupisanja molekula koja se mijenjaju pod uticajem energije, svjetlosti, zvuka i informacija. Neki govore o vodi kao kvantnom tečnom kristalu, osjetljivom na vibracije, misli i emocije. Skepticizam postoji, ali paralelno s tim i niz eksperimenata koji potvrđuju da voda ima neobičnu sposobnost pohranjivanja i prenošenja suptilnih informacija. To je srž koncepta memorije vode. Iako fizičari ne mogu dati konačno objašnjenje, sve više istraživanja ukazuje da voda ne reaguje samo na materiju, već i na energetske impulse koji dolaze iz svijesti i okoline.
Kada shvatimo da naše tijelo čini više od sedamdeset posto vode, onda shvatamo da sve što mislimo i osjećamo ima neposredan uticaj na strukturu našeg unutrašnjeg okeana. Emocije nisu samo psihički doživljaji, nego talasi koji mijenjaju unutrašnje klastere vode u našim ćelijama. Kada osjećamo strah ili bijes, voda u tijelu ulazi u haotične obrasce. Kada osjećamo zahvalnost ili ljubav, unutrašnja voda postaje skladna. To je možda i razlog što se poslije molitve, meditacije ili dubokog osjećaja zahvalnosti osjećamo fizički drugačije – jer se promijenila sama unutrašnja struktura vode.
Epigenetika, nauka o promjenama u ekspresiji gena koje nisu rezultat promjena u DNK sekvenci, pokazuje da okolina, misli i emocije mogu oblikovati način na koji se geni uključuju i isključuju. Ako voda u tijelu pamti emocije i misli, onda upravo kroz nju prolaze epigenetske poruke. Naš unutrašnji okean postaje polje u kojem se zapisuje stanje svijesti. Kada u vodi nosimo zahvalnost, ta zahvalnost postaje informacija za svaku ćeliju, a kada nosimo tugu ili ogorčenost, i one se upisuju. Na taj način memorija vode nije samo metafora, nego stvarna most između svijesti i tijela.
U mnogim duhovnim i mističkim tradicijama voda je sveta. U kršćanstvu krštenje vodom simbolizira očišćenje od grijeha i ulazak u novi život. U islamu ritualno pranje, abdest, prethodi molitvi i znači unutrašnju i vanjsku pripremu. U hinduizmu rijeka Ganges smatra se božanskom, a kupanje u njoj pere karmu. Kod starosjedilaca Amerike voda je bila kanal za kontakt s precima i moćan lijek, dok su sibirski šamani koristili izvorsku vodu za energetsko čišćenje i vraćanje ravnoteže duše. U kabali voda se promatra kao element koji prenosi životnu svjetlost, dok u sufizmu simbolizira beskonačnost srca koje se predaje. U taoističkoj filozofiji voda je najviši izraz prirodne mudrosti – ona teče bez otpora, spušta se najniže, popunjava praznine, ali uvijek daje život svemu što dotakne. Lao Ce u Tao Te Chingu piše: „Najveće savršenstvo je kao voda. Ona koristi svima, a ne bori se. Boravi u mjestima koja prezire većina ljudi. Zato je blizu Tao-a.“ Voda je u svim tim tradicijama simbol pročišćenja, života, ali i sposobnosti da primi i prenese božansku informaciju.
Praktični rad s vodom može biti jednostavan, ali dubok. Prva praksa je programiranje vode afirmacijama. Uzmi čašu ili bocu čiste vode, najbolje izvorske ili pročišćene. Drži je u rukama i izgovori jasno: „Ova voda nosi mir, jasnoću i iscjeljenje.“ Zadrži ruke iznad vode minut ili dva, fokusirajući se na osjećaj zahvalnosti. Kada popiješ vodu, učini to polako, svjesno, osjećajući da informacija ulazi u tvoje ćelije. Tvoje riječi i emocije postaju struktura tvoje unutrašnje tečnosti.
Druga praksa je voda za emocionalno čišćenje. U kupku dodaj malo morske soli i reci: „Neka ova voda odnese sve što mi više ne služi.“ Lezi u vodi dvadeset do trideset minuta. Ne ometaj proces. Kada završiš, gledaj kako voda otiče niz odvod. Ona odnosi emocionalni teret. Osjeti da ono što ti više nije potrebno odlazi u tok.
Treća praksa je voda kao duhovni svjedok. Na papir napiši ono što želiš otpustiti – strah, bijes, tugu. Papir spali, pepeo stavi u vodu u staklenoj posudi. Držeći posudu reci: „Predajem ovo vodi, neka bude razgrađeno i pretvoreno u svjetlost.“ Nakon nekoliko sati prosuj vodu na zemlju, uz zahvalnost. Na taj način voda postaje svjedok tvog unutrašnjeg oslobađanja i prenosi energiju natrag u prirodu, u krug koji sve obnavlja.
Četvrta praksa je kristalna voda ili eliksir. U čistu vodu stavi kvarcni kristal, rozenkvarc, ametist ili turmalin. Ostavi je na svjetlu nekoliko sati, najbolje na suncu. Pij tu vodu kao eliksir duhovne jasnoće, mira i ljubavi. Kristali kao strukture također prenose i oblikuju informacije, pa voda prožeta njihovom vibracijom postaje blagi energetski napitak.
Peta praksa je voda i tišina. Sjedni kraj rijeke, potoka ili čak kraj čaše vode i posmatraj njeno kretanje. Bez riječi, bez pitanja. U taoističkoj i zen tradiciji voda je učitelj tišine. Kada je voda mirna, jasno vidiš dno. Kada je um miran, jasno vidiš istinu. Gledajući vodu, učiš da sve prolazi, a da tok nikada ne prestaje. U njenom odrazu vidiš sopstvenu dušu, neuhvatljivu i promjenljivu, a ipak uvijek istu.
Šesta praksa je unutrašnje pijenje vode s kontemplacijom. Uzmi gutljaj vode, zadrži ga kratko u ustima i osjeti njen tok. Dok ulazi u tijelo, reci u sebi: „Ulazim u mir, ulazim u svjetlost, ulazim u jasnoću.“ Pij polako, kao da svaka ćelija postaje svjesna poruke. To je jednostavna meditacija, ali mijenja unutrašnju dinamiku.
Sedma praksa je posmatranje kiše. Kada kiša pada, izađi i stani mirno, dopusti kapima da padaju na tvoju kožu. Osjeti da te Zemlja pere kroz vodu koja se vraća iz oblaka. U šamanskim tradicijama ovo je obred očišćenja. Kiša nosi poruku neba i zemlje, i kroz tijelo ti daje osjećaj da nisi odvojen od prirode.
Duhovni rad s vodom otkriva da ona nije samo fizička tvar, nego informacijsko, energetsko i duhovno polje. Ona pamti, reaguje, pročišćava i povezuje. Ona vraća čovjeka njegovoj izvornoj suštini. U vremenima unutrašnje zbrke dovoljno je uzeti čašu vode, izgovoriti tiho riječi iz srca i popiti je s pažnjom. Taj jednostavan čin može pokrenuti promjenu dublju od stranica pročitanih knjiga. Voda postaje ogledalo u kojem vidiš sebe, čista i bez oblika. U njenoj memoriji upisuješ ono što želiš da budeš, a u njenom toku otkrivaš da sve što otpustiš biva preobraženo u svjetlost.
