Mistični temelj kontemplativne tišine i povratka Božanskoj prisutnosti
U srcu srednjovjekovne Engleske, u 14. stoljeću, nastalo je jedno od najvažnijih djela hrišćanske mistike – knjiga poznata pod naslovom „Oblak neznanja“. Autor je ostao anoniman, vjerovatno monah ili pustinjak, ali anonimnost ovdje nije slabost nego snaga. Onaj ko je pisao nije želio da njegovo ime zakloni poruku. U vremenu kada su teolozi raspravljali o pojmovima i konceptima, on je ponudio nešto drugačije – put srca, put tišine, put ljubavi. Pisao je na jeziku razumljivom običnom čovjeku, a ne na latinskom, jer mu nije bilo stalo do toga da ga razumiju samo učenjaci. Htio je da svako ko osjeti čežnju za Bogom, ma koliko bio prost ili neuk, ima orijentir kako da se otvori kontemplativnom životu.
Djelo se pojavljuje u Engleskoj koja je tada živjela između teoloških napetosti, političkih previranja i religioznih autoriteta koji su nastojali da sve stave pod kontrolu. I baš u takvom vremenu rađa se knjiga koja kaže da se Bog ne nalazi u složenim doktrinama, niti u hijerarhijama moći, nego u jednostavnoj, ogoljenoj ljubavi. To je knjiga koja se obraća onima koji ne žele više znanja, nego manje. Onima koji nisu zadovoljni objašnjenjima, nego traže tišinu. Onima koji ne žele da gomilaju slike Boga, nego da sve slike odbace i otvore se onome što nadilazi svaku sliku.
Centralna poruka „Oblaka neznanja“ je da se Bog ne može dohvatiti razumom. Sve što mislimo o Njemu, sve slike i pojmovi, koliko god bili uzvišeni, nisu sam Bog. Um može da stvara konstrukcije, ali beskonačno uvijek izmiče. Zato autor kaže da um nije most nego zid. Kada pokušavamo mislima dohvatiti Boga, udaramo u zid. Tek kada prestanemo da mislimo, zid postaje proziran i otvara se prolaz. Bog je, kaže autor, s one strane jezika, s one strane pojmova, tamo gdje više nije moguće reći „znam“, ali je moguće reći „ljubim“.
Otuda dolazi naslov – oblak neznanja. Taj oblak nije prazna tama, nije odsustvo, nego sveta tama. Ona skriva Boga od uma, ali ga otkriva duši. To je prostor gdje prestaje moć riječi i gdje jedino ljubav može prodrijeti. Ljubav poznaje bez znanja, bez dokaza, bez slike. Ljubav vidi bez da oblikuje. Ljubav zna jer se prepušta. Oblak neznanja nije granica koju treba savladati, nego vrata kroz koja se prolazi. Kada tragalac uđe u njega, ostavlja za sobom sve slike, sve misaone sisteme i sve predstave. Ostaje samo ogoljeno srce i tiha prisutnost.
Pored oblaka neznanja, autor govori i o drugom ključnom simbolu – oblaku zaborava. Ako oblak neznanja stoji između čovjeka i Boga, kao veo koji skriva Božansku stvarnost od uma, onda oblak zaborava stoji između čovjeka i svijeta, kao veo koji prekriva sve ono što ga sputava. Oblak zaborava znači zaboraviti sve što nije Bog: misli, sjećanja, planove, brige, posjede, ambicije. Da bi se duša vinula ka Bogu, mora zaboraviti ono što je vezuje za svijet. To nije pasivan zaborav, nego aktivan čin otpuštanja. U tom otpuštanju um više nije gospodar, nego sluga. Srce više ne traži sigurnost, nego prazninu u kojoj prebiva prisutnost. Oblak zaborava nije bijeg od stvarnosti, nego oslobađanje od onoga što zamagljuje stvarnost.
Kako se to konkretno izražava? Autor nudi jednostavnu metodu. On kaže: uzmi jednu jedinu riječ i drži je u srcu. To može biti „Bog“, „ljubav“, „mir“ ili „da“. Kratka, sveta riječ postaje sidro. Kada misli počnu da lutaju, kada se pojave slike, prosudbe ili sjećanja, vrati se toj jednoj riječi. Ne nasilno, nego nježno, s blagom čvrstinom. Kao kamenčić koji uvijek pada na dno, ta riječ vraća srce u tišinu. Riječ nije predmet meditacije, nego znak volje da ostaneš prisutan. Ona nije tema za razmišljanje, nego putokaz ka unutrašnjoj sabranosti. Tako se um smiruje, srce otvara, a duša polako ulazi u kontemplaciju.
Važno je razumjeti da autor ne piše kao teolog, nego kao mistik. On ne nudi sistem, nego iskustvo. Njegove riječi nisu akademska teorija, nego tragovi vlastitog hoda. On zna šta znači tama, suhoća, oskudica, ćutanje. Ali zna i mir koji dolazi kada prestaneš da tražiš slike i predaš se stvarnosti. Zato ne nudi religijsku tehniku, nego transformaciju svijesti. Ne poziva na bijeg od svijeta, nego na ulazak u njegovo srce, gdje se u tihoj ljubavi otkriva prisutnost koja nikada nije bila odsutna.
Nakon „Oblaka neznanja“, isti autor napisao je nekoliko kraćih tekstova, danas poznatih kao „Pisma duhovnom učeniku“. Ta pisma, iako obimom manja, imaju jednaku snagu. Ona razvijaju finije nijanse unutrašnjih stanja i daju savjete onome ko ide putem kontemplacije. Pišu o zanosu, ali i o suhoći koja neizbježno nastupi. Pišu o tišini u kojoj se osjeti Božja blizina, ali i o tišini u kojoj se čini da je Bog daleko, dok zapravo djeluje na skriven način. Pišu o opasnosti da se osjećaji uzmu kao dokaz prisutnosti, i da se ponos umiješa u napredak.
U „Pismu tajnog savjeta“ autor kaže učeniku da ne traži darove, znake ni potvrde. Dovoljno je da ostane usmjeren samo na prisutnost, bez riječi, bez zahtjeva, bez slike. U „Pismu o razlučivanju pokreta“ objašnjava kako razlikovati ono što dolazi od Duha od onoga što dolazi iz psihe ili iluzije. Njegovo razlučivanje nije dogmatsko, nego intuitivno, puno razumijevanja za slabost čovjeka. Pisma otkrivaju i toplinu i strogoću. Autor zna da put nije lak, ali zna i da upravo u toj težini leži snaga.
U širem istorijskom kontekstu, „Oblak neznanja“ stoji rame uz rame sa drugim velikim djelima mistike. U isto vrijeme u Njemačkoj govori Majster Eckhart, naglašavajući odricanje od sebe i ulazak u Božansko bez posrednika. U Engleskoj kasnije piše Julijana iz Norwicha, s vizijama Božje ljubavi koja sve obuhvata. U Španiji će dva stoljeća kasnije sveti Ivan od Križa pisati o tamnoj noći duše. Sve to pokazuje da je 14. i 15. stoljeće bilo vrijeme snažnog mističnog impulsa, kada su ljudi tražili neposredan dodir s Bogom, a ne posredovano objašnjenje. „Oblak neznanja“ je u tom nizu poseban jer je napisan jednostavnim jezikom i jer jasno poziva na praksu koja je dostupna svima.
Simbolika oblaka neznanja i oblaka zaborava ostaje i danas izuzetno moćna. Oblak neznanja nas uči da Bog nije predmet znanja. Oblak zaborava nas uči da sve što nije Bog mora biti otpušteno. Zajedno tvore dva krila kontemplacije: odricanje od svijeta i odricanje od uma. Ali u tom dvostrukom odricanju ne nastaje praznina, nego prostor u kojem ljubav može da djeluje.
Savremeni značaj ovog djela ne može se prenaglasiti. U svijetu u kojem smo zatrpani informacijama, u kojem neprestano mislimo i analiziramo, „Oblak neznanja“ poziva na tišinu. U vremenu kada se i duhovnost često svodi na pojmove, sisteme i tehnike, on poziva da sve to ostavimo i da se vratimo jednostavnoj prisutnosti. Njegova poruka nije arhaična, nego proročanska. Ona nas podsjeća da istinski duhovni život počinje tamo gdje prestaje težnja za kontrolom.
Ova knjiga nije za svakoga. Ona nije za one koji žele više informacija, niti za one koji žele brze odgovore. Ona je za one koji su umorni od riječi, koji su spremni da sjede u tišini dok um ne utihne. Za one koji su voljni da puste slike, da ostave brige i da se otvore praznini. Za one koji ne traže sigurnost nego stvarnost.
Na kraju, poruka je jednostavna i vječna: u tišini počinje duhovni život. U neznanju koje nije praznina nego kapija počinje svjetlost. U odbacivanju svih slika počinje istinska ljubav. U prostoru gdje se više ništa ne zna, ali se sve postaje, počinje kontemplacija. Tiho, jednostavno i vječno.
