I. Satprem i Mère – susret dviju sudbina
Satprem je bio francuski pisac, putnik, borac pokreta otpora i čovjek nemirnog duha. Njegov život nije bio lagan. Kao mladić prošao je kroz pakao Drugog svjetskog rata, logore i egzile. Sve te rane i tragovi oblikovali su ga kao tragača koji nije bio zadovoljan površnim odgovorima. U njegovoj nutrini stalno je tinjalo pitanje o smislu života, smrti i čovjekove stvarne sudbine. Taj nemir, koji bi mnoge slomio, njega je doveo do susreta koji će obilježiti njegovu duhovnu potragu i, kako se ispostavilo, otvoriti vrata jednom od najvažnijih duhovnih eksperimenata dvadesetog stoljeća.
U Indiji je susreo Mère, ženu koju su svi zvali Majka. Njeno pravo ime bilo je Mirra Alfassa. Rođena u Parizu, još kao mlada bila je umjetnica, istraživačica svijesti i okultistkinja. Život ju je poveo na Istok, a 1914. godine susrela je Šri Aurobinda. U njemu je prepoznala ono što je nazvala avataričkim silaskom svijesti. Od tada, njen život postaje nerazdvojan od njegovog djela. Nakon njegove smrti 1950. godine, ona nastavlja njegov rad, ne kao čuvarica sjećanja, već kao živuća nastavljačica njegovog eksperimenta.
Za nju duhovnost nije bila bijeg iz svijeta. Ona je htjela božansko spustiti u tijelo, u samu materiju, da se sama zemlja preobrazi. Nije htjela stvarati religiju, htjela je stvoriti novo biće. Kada je Satprem prvi put kročio u njen ašram u Pondicherryju, osjetio je da ne ulazi u instituciju, već u laboratoriju buduće evolucije čovječanstva. Njegov prvi dojam bio je tišina. Ne tišina praznine, nego tišina koja pulsira, tišina koja nosi prisustvo.
Njihov prvi razgovor ostao je kao početak promjene. Satprem je pitao: „Mère, šta je to božanska volja?“ Ona se nasmiješila i rekla: „To nije pitanje koje se pita. To je pitanje koje se osjeća. Kao što voda zna da teče.“ Od tada, on je prestao postavljati pitanja, a počeo slušati. To slušanje bilo je ključno, jer je upravo iz tog prostora nastala Agenda – ogromni dnevnik razgovora i iskustava koje će on zabilježiti tokom više od decenije.
II. Živa laboratorija svijesti – eksperimenti u tijelu
Od 1958. godine, Mère je sve više vremena provodila u stanju unutrašnje tišine. Ali to nije bila meditacija kakvu poznajemo. Ona je ulazila u najdublje slojeve ćelijskog pamćenja, tražeći kontakt sa božanskom silom ne kroz misao ili emociju, nego kroz tkivo tijela. Njeno tijelo postalo je laboratorija u kojoj se vodila borba između smrti i svjetlosti.
Satprem, koji je bio uz nju, svjedočio je njenim opisima stanja u kojima su ćelije pjevale od prisustva, u kojima je bol nestajao, a smrt gubila vlast nad materijom. Govorila je: „Nema više Mère. Nema više tijela. Samo svjetlost koja uči da bude tijelo.“ Ove riječi nisu bile metafora. Ona je stvarno ulazila u stanja gdje se granice između tijela i svjetlosti brišu.
Agenda, kako su nazvani zapisi koje je Satprem brižljivo vodio, postala je jedno od najznačajnijih svjedočanstava o pokušaju stvaranja novog čovjeka. Više od šest hiljada stranica sadrži razgovore o smrti, ponovnom rođenju, vremenu, kosmosu, snovima, DNK i transformaciji biologije. To nije bila teorija, nije bila filozofija. To je bio živi eksperiment u kojem je ljudska svijest pokušavala da probije zid smrti.
Satprem nije bio samo zapisničar. Bio je i sudionik. U njegovim očima i srcu sve što je čuo i vidio ostavilo je neizbrisiv trag. On je znao da prisustvuje nečemu što nije imalo presedana u povijesti. Njegova uloga bila je čuvar, svjedok i most između onoga što se događalo u tihim prostorima Mèrinih meditacija i svijeta koji to nije mogao shvatiti.
U toj laboratoriji nije bilo rituala ni dogmi. Bilo je samo tijelo koje pokušava da primi ono što je božansko. Ćelije su postale polje borbe, ali i polje nade. Ako se smrt može prevazići u tijelu, onda čitavo čovječanstvo može krenuti novim putem.
III. Poruke iz granice postojanja
Iz tog rada nastale su poruke koje i danas zvuče kao glas budućnosti. Prva i najvažnija bila je da duhovno nije izvan svijeta. Ono mora sići u tijelo. Nema bijega u nebo, nema utjehe u nevidljivom. Evolucija se odvija ovdje, u ćeliji, u krvi, u dahu.
Druga poruka odnosi se na smrt. Mère je jasno govorila da je strah od smrti najveća iluzija. Smrt je samo promjena forme. Božansko ne poznaje kraj. Kada se tijelo otvori svjetlosti, smrt gubi svoju moć.
Treća poruka tiče se istine. Ona nije u riječima. U najvećem sjaju sve šuti. U tišini počinje istina. Zato su njihovi razgovori često bili dugi prostori tišine, u kojima se više događalo nego u hiljadama riječi.
Četvrta poruka odnosi se na budućeg čovjeka. Budući čovjek neće misliti – on će znati. Biće svjestan bez uma, bez ega, povezan direktno s božanskim. On neće tragati za oslobođenjem, nego za stvaranjem. Duša nije ovdje da pobjegne, već da izgradi svijet dostojan svjetlosti.
Ove poruke nisu bile izrečene kao propovijedi. One su bile rezultat iskustva, proživljenih trenutaka kada je tijelo prolazilo kroz smrtne zone i vraćalo se u svjetlost. Satprem je bilježio, ali i živio s tim iskustvima. Znao je da svaka rečenica koju prenosi ima težinu budućnosti.
IV. Naslijeđe i budućnost čovječanstva
Mère je fizički preminula 1973. godine, u 95. godini života. Ali njeno tijelo nije bilo bolesno niti je pokazivalo znake klasičnog starenja. Sama je rekla: „Nestala sam u svjetlosti koja se pretvara u tijelo. Neću više govoriti – ali nikada više neću otići.“ Njena smrt nije bila kraj, nego prelazak.
Satprem je do kraja života čuvao njeno naslijeđe. Odbio je pokušaje da se Agenda cenzuriše, insistirao je da se objavi u cijelosti. Napisao je: „Niko nije znao šta se stvarno dešavalo. Ali ako i jedan čovjek pročita ove zapise do kraja – on će se promijeniti.“ Njegova vjernost Majci bila je bez kompromisa, iako ga je to često dovodilo u sukob s onima koji su željeli da učenja pretvore u dogmu ili instituciju.
Zašto je ovaj susret važan danas? Zato što živimo u vremenu kada religija gubi svoju moć, a ljudi traže neposredno iskustvo. Ne tražimo više odgovore u prošlosti, već proboj u sadašnjosti. Ne tražimo svijet poslije smrti, nego život prije smrti. U svijetu preplavljenom tehnologijom i površnim znanjima, glas Mère i zapisi Satprema podsjećaju nas da istinska transformacija nije u bježanju, nego u utjelovljenju.
Ako postoji most do budućeg čovjeka, onda je Agenda njegova konstrukcija. Neće se svi usuditi da je čitaju. Previše je tišine, previše jednostavnosti, previše istine. Ali onaj ko se usudi, neće se vratiti isti. Jer u tim zapisima leži putokaz ka novom obliku postojanja – čovjeku koji neće živjeti u strahu od smrti, nego u svjetlosti koja se uči utjeloviti.
