U samom srcu mahajanske budističke filozofije nalazi se pojam koji nije samo misaoni konstrukt, već duhovna osovina oko koje se okreće cjelokupno razumijevanje stvarnosti. Taj pojam je shunyatta – praznina, praznost, odsustvo inherentne prirode u bilo kojoj pojavi. Ali, važno je odmah naglasiti, to nije ništavilo niti nihilizam. Praznina u budizmu ne znači da ništa ne postoji, već da ništa nema čvrstu, samobitnu, trajnu i nezavisnu suštinu. Ona je prostor slobode, vrata neuvjetovanosti, ogledalo koje sve odražava, ali ništa ne zadržava. Upravo zato što ništa ne zadržava, ništa ne sputava, ne guši i ne blokira.
Nagarđuna, osnivač Madhjamika škole u 2. vijeku, u svom temeljnome djelu Mūlamadhyamakakārikā piše: „Ni rađanje, ni prestanak, ni kraj, ni vječnost, ni dolazak, ni odlazak – ništa od toga nije priroda bilo koje pojave.“ Ovom jednostavnom, a radikalnom tvrdnjom Nagarđuna pokazuje da svi koncepti kojima pokušavamo obuhvatiti pojave ne dotiču njihovu stvarnu prirodu, jer pojave nemaju nezavisnu suštinu. Svaka stvar, biće ili misao postoji samo zato što je uslovljena mnoštvom drugih faktora. A sve što je uslovljeno, samim tim je nestalno i nepostojano u sebi.
Ovaj uvid u budizmu nosi naziv međuzavisno nastajanje (pratītya-samutpāda). Buda je sažeo ovu istinu u jednoj od svojih najpoznatijih rečenica: „Ko vidi međuzavisno nastajanje, vidi Dharmu. Ko vidi Dharmu, vidi Budu.“ Praznina je, dakle, odsustvo lažne slike o stvarnosti – slike u kojoj bi pojave imale nepromjenjivu, stalnu i nezavisnu prirodu. Kada shvatimo da je sve povezano i uslovljeno, tada se oslobađamo od vezivanja za ono što je ionako prolazno.
Forma je praznina, a praznina je forma
Srčana sutra, jedno od najvažnijih mahajanskih učenja, izražava shunyattu jednostavnom, ali moćnom rečenicom: „Forma je praznina, a praznina je forma.“ To nije poetska metafora, nego precizna dijagnoza stvarnosti. Sve što opažamo – oblike, zvukove, misli, emocije – jest oblik. Ali svaki oblik je prazan, jer nema vlastitu nezavisnu prirodu. Upravo zato što je prazan, oblik je moguć, protočan, promjenjiv. Praznina ne briše svijet, već ga omogućava. Da stvari imaju čvrstu suštinu, nikakva promjena ne bi bila moguća.
Nagarđuna je to dodatno pojasnio riječima: „Zato što su sve stvari bez vlastite prirode, one su samo pojavni tok. Njihovo postojanje je prazno, i baš zato – istinito.“ Ovaj paradoksalni jezik služi da nas odmakne od uobičajene logike „ili-ili“. Svijet nije ni potpuno stvaran, ni potpuno nestvaran. On je „prazan“, a to znači da nema nezavisno postojanje, ali ipak funkcioniše u mreži uslovljenosti. Kada pijemo vodu, ona gasi žeđ. Kada se posiječemo, rana krvari. Sve to jeste, ali ništa od toga ne postoji kao trajna, samostalna supstanca.
Strah i oslobođenje
Patnja nastaje onda kada vjerujemo da stvari imaju trajnu prirodu. Ako vjerujem da sam ja neko apsolutno i odvojeno „ja“, onda ću patiti kad to „ja“ bude ugroženo, kada ga neko kritikuje, kada se suoči sa bolešću ili smrću. Ako vjerujem da je predmet ili odnos moj i samo moj, patit ću kad ga izgubim. Ako mislim da su emocije trajne, biću zarobljen njihovim valovima. Shunyatta pokazuje da je ta slika pogrešna. Ništa nije stalno, sve se rađa i nestaje u neprestanom toku. Kada to shvatimo, strah se počinje topiti.
Budistička praksa tada nije više samo intelektualno prihvatanje praznine, već direktno iskustvo slobode. U zen tradiciji, ovaj uvid se ne analizira dugo, nego se pokazuje kroz praksu. Zen majstori kažu: „U tišini praznine, sve se čuje.“ To znači da tek kad otpustimo hvatanje za pojmove i oblike, stvarnost se pojavljuje kakva jeste – otvorena, svježa, živa.
Bodhidharma, prvi zen patrijarh, upozorava: „Ne drži se ničega. Odbaci čak i ideju o praznini.“ I to je suštinski savjet. Ako se vežemo za ideju da je sve prazno, onda i ta ideja postaje nova iluzija. Shunyatta nije koncept, već iskustvo. To je prostor u kojem nema „moje“ misli, „moje“ emocije, „moje“ tijelo. Kada to pada, ostaje samo prostor svjedočenja – svijet bez uporišta, ali zato i bez tereta.
Glasovi tradicije
Zen pjesnik Ryōkan piše: „U praznini nema ničega, ali se u njoj rađa sve.“ Ovim stihom ukazuje na paradoks: praznina nije puka negacija, nego beskrajna plodnost. Milarepa, tibetanski mistik, poručuje: „Budi kao prazno nebo – ništa ne zadržavaš, i ništa te ne dodiruje.“ Zen majstor Huang Po uči: „U svijetu bez suštine, sloboda nije iluzija, već prirodno stanje.“
Ovi glasovi se ne nadopunjuju slučajno. Svaki od njih naglašava da praznina nije pasivnost ili beznađe, već oslobođenje. Kada shvatimo da nema čvrstih identiteta, tada se javlja sposobnost istinske ljubavi i saosjećanja. Jer ako nema odvojenog „ja“ i „drugog“, onda svi učestvujemo u istoj mreži života.
Shunyatta u svakodnevnom životu
Pitanje je: kako to živjeti danas, usred brzine, posla, odnosa i stalnih izazova? Shunyatta nije rezervisana za meditacijske dvorane. Ona je praktičan ključ slobode u svakodnevnim situacijama.
Ako nam neko uputi uvredu, odmah reagujemo ljutnjom ili boli, jer vjerujemo da nas je uvreda „pogodila“. Ali pogledajmo bliže: uvreda je samo zvuk izgovoren određenim tonom, zavisi od raspoloženja onoga ko je izgovara, od naše osjetljivosti i prošlih rana. Sama po sebi, ona nema trajnu suštinu. Ako to shvatimo, uvreda nema gdje da se zakači.
Isto vrijedi i za pohvalu. Ako mislimo da je pohvala potvrda našeg trajnog identiteta, vezat ćemo se za nju i patiti kad prestane. Ako shvatimo da je i ona prazna, onda ćemo je primiti s osmijehom, ali nećemo zavisiti od nje.
Shunyatta nas uči da sve vidimo kao mrežu uzroka i uslova. Ništa ne stoji samo za sebe. Sve dolazi i odlazi. Sve je tok. Kada tako gledamo, svakodnevni život postaje lakši, jer prestajemo da se grčevito držimo onoga što je ionako prolazno.
Meditacija praznine
U meditaciji, iskustvo praznine dolazi kroz svjedočenje. Sjednemo mirno, zatvorimo oči, i počnemo posmatrati disanje. Misli dolaze i prolaze. Ako ih ne hvatamo, one nestaju same. Emocije se pojavljuju, ali se isto tako rasplinjuju. Tijelo sjedi, ali ako se ne vezujemo, prestaje da bude centar „ja“. U tom prostoru svjedočenja otvara se prostranstvo tišine.
Treći zen patrijarh, Sengcan, kaže: „Ne tragaj za istinom. Samo prestani da gajiš stavove.“ Drugim riječima, prestani da se oslanjaš na bilo koji koncept, mišljenje ili identitet. Kada svi stavovi padnu, ostaje iskustvo otvorene stvarnosti – praznine koja je puna života.
Saosjećanje kao plod praznine
Najdublji plod shunyatte nije filozofsko razumijevanje, već buđenje saosjećanja. Jer kada shvatimo da nema čvrstog „ja“, onda nema ni čvrstog „drugog“. Svi smo tokovi u istoj rijeci. To ne briše razlike, ali briše granice koje stvaramo iz ega. Dalaj Lama često ponavlja: „Praznina i saosjećanje su dva krila iste ptice.“ Jedno bez drugoga ne može letjeti.
Ako shvatimo da stvari nemaju inherentnu prirodu, onda shvatimo i da ništa nije nepromjenjivo. Patnja se može preobraziti. Karma nije zatvor, već tok koji se može promijeniti. Ljubav nije ograničena granicama „moje“ i „tvoje“. U praznini, sve je moguće.
Chögyam Trungpa je to izrazio ovako: „Kada znaš da stvari ne postoje onako kako ti izgleda – tada znaš da možeš voljeti bez granica.“ Praznina je, dakle, ne prostor besmisla, nego prostor beskonačne mogućnosti ljubavi i slobode.
Zaključak: Praznina kao sloboda
Shunyatta nije samo filozofska ideja. Ona je praksa oslobađanja uma od vezanosti, tijela od straha i srca od ograničenja. Nije bijeg iz svijeta, nego nova percepcija svijeta. Kada znamo da ništa nije trajno, da ništa nema samostalnu prirodu, prestajemo da se hvatamo za privide. Tada svijet postaje protočan, otvoren, lagan.
Praznina nije ništa – praznina je sve. Ona ne briše stvarnost, već je oslobađa. Ne negira život, već ga otvara. Nije ništavilo, već prostor svih mogućnosti. Ona je temelj Nirvane, jer Nirvana nije drugo mjesto, nego stanje uma koje ništa ne drži, ništa ne posjeduje, ništa ne sputava.
Anonimni zen pjesnik je rekao: „Kad znaš da ništa nije tvoje – tada sve postaje tvoje.“ Jer tek kad otpustimo, sve nam dolazi slobodno. Forma i praznina su jedno, i kad to znamo, naš um se više ne boji. Jer zna: ako je sve prazno, sve je i moguće.
