Smrt kao prag – uvod u tibetansku viziju
U savremenom društvu smrt je najčešće skrivena i potisnuta. O njoj se ne govori otvoreno, premješta se iz svakodnevnih razgovora i prekriva eufemizmima. Bolnice i domovi za njegu preuzeli su ono što su nekada činile porodice i zajednice, a trenutak smrti postao je nešto čega se najviše bojimo. U takvom okviru i sama pomisao na kraj života budi nelagodu. Ali u tibetanskoj tradiciji smrt nikada nije bila samo kraj. Ona je shvatana kao prijelaz, kao prag između dva stanja, trenutak koji može biti pun užasa ili pun svjetlosti, zavisno od toga koliko smo spremni. Tibetanski budizam uči da je upravo smrt najvažniji trenutak cijelog života, jer ona otvara mogućnost oslobođenja od beskrajnog kruga rađanja i umiranja. To nije teorijska misao nego srž njihove prakse. Život se shvata kao priprema za taj trenutak.
Tibetanska mapa smrti i umiranja sadržana je u učenju koje se na Zapadu naziva Tibetanska knjiga mrtvih. U njenom središtu nalazi se pojam bardoa, što doslovno znači “između-dva-stanja”. Postoji šest bardoa, ali tri su posebno vezana za iskustvo smrti. Prvi je bardo svakodnevnog života, gdje se kroz meditaciju, moralnu disciplinu i kontemplaciju pripremamo za neizbježni trenutak. Drugi je bardo umiranja, kada fizičko tijelo prestaje funkcionisati, a svijest se suočava sa osnovnim svjetlom svoje prirode. Treći je bardo stvarnosti, gdje se pojavljuju vizije božanstava i arhetipskih energija. Ako se to svjetlo prepozna, dolazi do oslobođenja. Ako se propusti, slijedi bardo postajanja, stanje u kojem svijest traži novo rođenje, vođena karmičkim navikama i privlačnostima. Ovi opisi nisu shvaćeni kao mitološke slike, nego kao precizne karte psihičko-energetskih iskustava kroz koja prolazi svaka svijest. Tibetanska vizija smrti tako postaje i vizija života, jer način na koji umiremo zavisi od načina na koji živimo.
Umijeće umiranja i proces bardoa
U tibetanskoj tradiciji postoji izraz “umjetnost umiranja”. Smrt se ne shvata kao slučajan i haotičan događaj nego kao prilika za najdublje oslobođenje. Um koji je pripremljen kroz duhovnu praksu može u trenutku smrti prepoznati vlastitu prirodu i sjediniti se sa svjetlom. Zato se tokom života stalno praktikuje meditacija na prolaznost, jer stalno podsjećanje na nestalnost svega oslobađa um od vezanosti. Ko živi sa sviješću o smrti, živi budnije i slobodnije.
Proces umiranja tibetanski tekstovi opisuju kroz razdvajanje pet elemenata. Kada se element zemlje povlači, tijelo gubi stabilnost i snagu. Kada se element vode razdvaja, dolazi do gubitka tekućina i osjećaja vlažnosti. Kada se raspada element vatre, nestaje tjelesna toplina i dolazi do slabosti. Kada se element zraka povlači, disanje postaje nepravilno i prestaje. Nakon toga pojavljuje se osnovno svjetlo uma, neizmjerna jasnoća i prozirnost koja je sama priroda svijesti. Onaj ko je za života upoznao meditativna stanja može ga prepoznati i sjediniti se s njim. Ako se to ne dogodi, svijest ulazi u bardo stvarnosti.
U tom bardou pojavljuju se vizije koje mogu biti predivne ili zastrašujuće: božanska bića koja zrače svjetlošću, mandale koje trepere u prostoru, ali i zastrašujuća stvorenja koja izazivaju strah. Tibetanski učitelji naglašavaju da su sve te pojave projekcije uma, ogledala naših vlastitih emocija, sjećanja i navika. Ako se u tom trenutku prepozna da je sve to prazno i svjetlosno, oslobođenje je i dalje moguće. Ako ne, svijest prelazi u bardo postajanja, stanje gdje je poput vjetra nošena karmičkim tendencijama. Tu se javlja snažna želja za oblikom, za tijelom, za nastavkom postojanja, i to vodi ka novom rođenju. Ciklus samsare se tako nastavlja.
Za tibetanske majstore, smrt je stoga trenutak najveće mogućnosti. Ako je um treniran, onda u trenutku razdvajanja elemenata on može ostati bistar, otvoren i usmjeren. Smrt tada nije pad u nepoznato nego svjesno otvaranje vrata. Zato se kaže da je najveća pobjeda čovjeka da umre svjestan, jer tada više nije zarobljenik iluzije nego svjedok svjetlosti.
Prakse pripreme i svjedočanstva svjesnog umiranja
Priprema za smrt u tibetanskoj tradiciji počinje mnogo prije posljednjeg daha. Ona je utkivana u svakodnevne prakse i meditacije. Dzogchen i Mahamudra usmjeravaju um da neposredno prepozna svoju prirodu, bez oslanjanja na misli i oblike. Guru joga njeguje povjerenje i devociju, otvarajući srce da se sjedini sa mudrošću učitelja i linije. Posebna praksa phowe, koja se često uči pred kraj života, podrazumijeva svjesno usmjeravanje svijesti kroz tjeme ka svjetlu u trenutku smrti. Vježbe meditacije na grobljima ili pored posmrtnih ostataka imaju za cilj da probude suočenost sa prolaznošću. Sve ove metode oblikuju um da u ključnom času ostane bistar i usmjeren, a ne zbunjen i preplašen.
U tibetanskoj tradiciji postoje brojni opisi svjesnog umiranja. Učitelji i lame su ostajali u stanju meditacije i nakon fizičke smrti. To stanje se naziva tukdam. Tijelo tada ne truli, zadržava toplinu u predjelu srca i izgleda kao da je osoba i dalje živa, iako je disanje prestalo. Učenici vjeruju da se u tom stanju svijest učitelja sjedinjuje sa svjetlom i da pomaže drugima kroz nevidljivu prisutnost. Savremeni naučnici koji su pratili ovakve slučajeve izvještavaju da tijela u tukdamu ostaju neočekivano očuvana danima, što pokazuje da smrt nije uvijek onakav proces kakvim ga zamišljamo.
Veliki značaj pridaje se i praksi snova. San se smatra malim bardoom, svakonoćnom prilikom da vježbamo svjesnost. Lucidno sanjanje i joga snova treniraju um da ostane budan i u svijetu iluzije. Ako se u snu prepozna da se radi o prividu, onda se lakše prepoznaje i iluzija bardoa nakon smrti. Tibetanski učitelji često govore da način na koji se odnosimo prema snu pokazuje način na koji ćemo se odnositi prema smrti. Ako smo zbunjeni i nesvjesni u snovima, vjerovatno ćemo biti zbunjeni i u bardou. Ako smo svjesni u snu, bit ćemo svjesni i nakon smrti.
Priprema se odnosi i na one koji prate umiruće. Tibetanska tradicija naglašava da pored umiruće osobe treba održavati tišinu, mir i svjetlost. Suze, jauci i snažne emocije ometaju svijest koja se oslobađa. Umjesto toga preporučuje se prisjećanje na dobrotu, recitacija mantri i održavanje okruženja čistim i spokojnim. Tijelo se ne smije odmah dirati jer se vjeruje da svijest i dalje ostaje blizu. Najidealnije je ako pored umirućeg može biti vodič, učitelj ili barem neko ko zna tekstove bardoa i može ih čitati naglas, da bi um imao putokaz kroz složene prizore koji se pojavljuju.
Smrt kao povratak svjetlu – završne kontemplacije i paralele
Kada se tibetanska učenja o smrti uporede sa savremenim izvještajima o iskustvima bliske smrti, iznenađuju sličnosti. Ljudi iz cijelog svijeta govore o osjećaju napuštanja tijela, o svjetlu koje ih dočekuje, o miru koji prevazilazi sve što poznaju. Neki opisuju susrete s bićima svjetlosti ili pregled vlastitog života. Sve to podsjeća na tibetanske opise bardoa. Razlika je u tome što tibetanska tradicija nudi jasan putokaz i metodologiju kako se u tim stanjima snaći, dok iskustva bliske smrti često ostaju fragmenti koje je teško razumjeti. Ova podudarnost ipak pokazuje da tibetanska učenja nisu tek mit, nego duboko poznavanje procesa koji prevazilaze kulturološke granice.
Završna kontemplacija tibetanskog puta umiranja jest da smrt nije neprijatelj nego ogledalo. Ona nas poziva da se sjednimo sa svjetlom, jer ono što u trenutku smrti bljesne nije nešto strano, nego naša vlastita priroda. Tibetanske molitve kažu: u trenutku kada svjetlo smrti sja, neka moj um ne bude uplašen, neka prepozna vlastitu prirodu i neka se sjedini sa svjetlom kao dijete sa majkom. U toj slici sadržana je cijela mudrost. Svjetlo koje se pojavljuje pri smrti nije spoljašnje, ono je uvijek bilo tu, samo zaklonjeno. Onaj ko to prepozna oslobađa se.
Priprema za smrt nije bijeg od života. Ona nas uči da svaki trenutak živimo svjesno, jer kako živimo tako ćemo i umirati. Ako živimo u strahu i vezanosti, umirat ćemo zbunjeni. Ako živimo u miru i sa suosjećanjem, trenutak smrti može postati kruna života, oslobođenje i povratak kući. Zato tibetanska tradicija poziva da smrt ne gurnemo sa strane, nego da je držimo u srcu. Nije važno koliko dugo trajemo, nego kako koristimo trenutke. I ako se sjetimo smrti, svaki trenutak postaje dragocjen, svaka riječ važna, svaka misao svjetlosna.
Smrt se tada ne doživljava kao kraj, nego kao nastavak. Nema više neprijatelja, nema tame, postoji samo prijelaz. Čitav život postaje priprema za taj trenutak, a taj trenutak postaje oslobađanje. Tibetanski put umiranja nije put u nepoznato, nego put povratka vlastitoj prirodi. U svjesnom umiranju čovjek se vraća svjetlu iz kojeg je oduvijek došao.
